„Ja odlazim samo u jednom komadu!” Tito je mogao da živi dvije godine duže da nije uradio ovo

Dr Milomir Stanković, Brozov lični ljekar, u svojoj knjizi „Tito – između života i smrti” tvrdi da je u liječenju doživotnog predsednika SFRJ bilo fatalnog kašnjenja i neodlučnosti.

Ni 36 godina nakon smrti doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, izgleda da nisu objelodanjeni svi detalji o njegovim posljednjim danima. Najnovija potvrda za to je knjiga dr Milomira Stankovića „Tito – između života i smrti”, koja je upravo izašla u izdanju „Službenog glasnika”, u okviru biblioteke „Svjedoci epohe”.

Dr Stanković je bio jedan od Titovih ličnih ljekara, po specijalnosti urgentni kardiolog. U svojoj knjizi prvi put javno iznosi smijelu tvrdnju da je Tito mogao da poživi sigurno još nekoliko godina – da mu je na vrijeme amputirana lijeva noga. Možda bi doživio devedesetu, koliko je sam vjerovao da će živjeti. Kako navodi dr Stanković u svojoj knjizi, i ljekarima u Kliničkom centru Ljubljana je govorio: „Što se vi toliko trudite, kada je meni ionako ostalo još samo dvije godine života.”

Dr Stanković tvrdi da se prvo zakasnilo sa bajpas operacijom začepljene arterije lijeve noge, a onda je kasno urađena i sama amputacija. Zanimljiva je i tvrdnja da je samo nekoliko meseci pre dramatičnih događaja u Ljubljani Titovo zdravstveno stanje bilo dobro. Dokaz je, ističe dr Stanković, da je poslje lova u Bugojnu i Karađorđevu, u jesen prethodne godine, dobio virusnu infekciju od koje se relativno brzo oporavio. Komplikacije s nogom urušile su njegov imunitet.

– Pozvani strani stručnjaci nisu bitno pomogli konzilijumu, jer svaki je predlagao drugačije liječenje. Dr Marat Knjazev iz Moskve je predlagao da se liječenje nastavi lijekovima, a dr Majkl Debejki iz Hjustona je sugerisao amputaciju – navodi dr Stanković, koji je Titov ljekar postao 1975. kada mu je bilo 42 godine. Kako je na jučerašnjoj promociji knjige istakao prof. dr Jovan Bukelić, o tom zaduženju Stanković tri godine nije smio da ikome kaže ni riječ.

Govoreći o tome kada je prvi put uočio promene na Titovom stopalu, dr Stanković kaže da je to bilo 25. decembra 1979. godine. Dok je bio na usavršavanju u Hjustonu naučio je da je zatvorena velika arterija noge potencijalno veoma opasna po život, i da se mora brzo reagovati. Zato je i insistirao da se sazove tada već postojeći veliki konzilijum od sedam ljekara, među kojima su bila i dvojica akademika.

– Rekao sam tada Titu da mu je potrebna hitna intervencija ako je arterija zatvorena, ali mi je on tada kazao da ima velike obaveze pred Novu godinu. Upozorio sam ga da ćemo zakasniti sa terapijom, da će posle biti kasno... Tito je trpioo jake bolove u nozi i već 27. decembra pozvao sam konzilijum da ga pregleda – kaže dr Stanković, koji u knjizi navodi da je bilo i suprotnih mišljenja: profesor Mioljub Kičić je smatrao da je hitno sazivanje predsjednikovog ljekarskog tima nepotrebno uznemiravanje i konzilijuma i samog Tita.

Ipak, poslije pregleda, utvrđeno je da je butna arterija zaista začepljena, ali je Tito pristao samo na terapiju ljekovima.

Niko nije smio da mu pomene amputaciju nogu.

Bolovi nisu prestajali, i 2. januara Tito odlazi i Ljubljanu na liječenje. Vijest o njegovoj smrti objavljena je 4. maja 1980. godine.

Na promociji knjige „Tito – između života i smrti” juče je govorio i prof. dr Dušan Velimirović, vaskularni hirurg. Prema njegovim riječima, konzervatizam u liječenju Broza pokazao se kao – fatalan.

– Kaže se da su „poslije boja svi generali”, pa zato ne ulazim u kritičku analizu rada konzilijuma koji je liječio Tita i odlučivao o vremenu operacije. Postoji i velika razlika između medicinskog znanja danas i prije 36 godina. Kada bismo tadašnje liječenje poredili sa današnjim mogućnostima, ono iz 1980. moglo bi se smatrati i stručnom greškom – kazao je dr Velimirović.

Ovaj hirurg napominje da se još u ono vrijeme među beogradskim ljekarima komentarisao čudan sastav konzilijuma.

– Od sedam ljekara, bio je samo jedan kardiovaskularni hirurg, dr Miro Košak. Osim akademika ortopeda Bogdana Brecelja, ostali su bili ljekari internisti. Zato je dominirao konzervativan način liječenja i gubilo se dragoceno vrijeme. Nevjerovatno je da u tom konzilijumu nije bilo mjesta za akademika Isidora Papu i za prof. dr Vojislava Stojanovića, koji su bili svjetski priznati stručnjaci – zapitao se dr Velimirović, koji vjeruje da ova dvojica ljekara, poznati kao energične ličnosti, ne bi imali problem da Tita ubede u neophodnost amputacije.
Prof. dr Predrag Lalević: Tito nije hteo da čuje za Isidora Papa

Da li su odluke konzilijuma o načinu liječenja i odlaganju amputacije zaista skratile život Josipa Broza Tita, pitamo prof. dr Predraga Lalevića, člana konzilijuma koji ga je liječio.

– To je djelimično tačno. Vjerovatno bi ta intervencija da je izvedena ranije nakratko produžila Titov život. Međutim, Tito je kategorično odbijao operaciju, iako nam je američki hirurg Debejki sugerisao amputaciju noge. Tito je govorio: „Ja odlazim samo u jednom komadu!” Uradili smo bajpas krvnih sudova noge i u prvi mah je izgledalo da operacija uspjela, ali je noga poslije pola sata opet pomodrila – odgovara dr Lalević.

I sam dr Lalević je napisao knjigu „S Titom po svijetu” u kojoj je detaljno opisao i dane kraj Titove postelju u Kliničkom centru u Ljubljani. Na pomen čudnog sastava konzilijuma, dr Lalević se grohotom nasmijao:

– Ha, ha... Tito nije htio da čuje za Isidora Papu, jer zbog jevrejskog porijekla nije mogao da bude u njegovoj pratnji tokom posjeta arapskim zemljama. Naročito nije dolazilo u obzir da u konzilijum uđe dr Voja Stojanović, vaskularni hirurg, zato što se navodno svuda hvalio kako je operisao Brozovog sina Žarka. Tito nije htio ni da se leči na VMA, jednom godišnje je odlazio na sistematski pregled u Klinički centra u Ljubljanu – zaključuje dr Lalević.


(novi.ba)