Sarajevo...
Nisam iz Sarajeva. Nisam Sarajlija niti imam išta u Sarajevu. Ja sam samo neko ko voli da putuje u skladu s mogućnostima, gleda i doživljava gradove i države.
Nisam neko ko je obišao svijet, ne, ma kakvi. Obišao tek nešto Evrope i to je to. Ništa pretjerano, ništa previše, skromno.
Za sve gradove koje sam širom eks Ju obišao i ono nešto evropskih, nisam doživio ono što doživim, tj. osjetim u Sarajevu.
Ja sam po narodnosti Srbin ali po ubjeđenjima na neki način kosmopolita i antifa. Možda će nekima bti čudno što ovo piše neko ko nije iz Sarajeva, pa još Srbin, ali dovoljno me je taj grad inspirisao da sam osjetio potrebu da napišem nešto o tom gradu.
Kada god ispadne prilika da odem u Sarajevo, obučem najkvalitetnije odijelo koje imam, znam da ne razmišljaju svi na način kao ja, ali to je zato što tom gradu time odajem poštovanje koje zaslužuje.
Živim u maloj sredini. Tu kad bi javno deklarisao da volim Sarajevo bio bi "izdajnik" i šta sve ne, što bi mi na neki način otežalo život, ali u Sarajevu bi nekima bio "četnik", "agresor" i ko zna šta sve ne. Bole me sve te podjele i sva ta prebacivanja, šta god ko mislio.
Ono što je najvažnije u ovom tekstu, zašto i kako ja osjetim Sarajevo?
Kada izađem iz vozila, kada osjetim prvi dašak Sarajeva, već mi to nagovještava grad, kulturu, ljude, istoriju...
BONUS
Pogledajte nevjerovatno ohrabrujuću anketu iz Sarajeva koja je osvojila region, anketa se tiče o tome da li opravdavaju "mješoviti" brak između Hrvata, Srba i Bošnjaka
https://balkanski--mir.blogspot.com/2018/11/sarajevska-anketa-odusevila-balkan-da.html
Zastanem trenutak - dva i krenem ka Sebilju.
Pošto uglavnom ujutru dođem, negdje oko 7-8, stanem kod Sebilja na par minuta, pukne mi pogled ka Baščaršiji, ali "puknu" mi i neka osjećanja.
Dok gledam Baščaršiju, zatvorim oči i u par sekundi osjetim sve što Sarajevo ima i što je imalo. Osjetim i vidim Turke Osmanlije kako šetaju Baščaršijom, osjetim i vidim scenu kada Gavrilo Princip ubija Franca Ferdinanda, osjetim i vidim II svjetski rat i Valtera koji bježi i krije se od Nijemaca, osjetim i vidim socijalističko Sarajevo bratstva i jedinstva. Najednom mi se u mislima pojavi snijeg, zabijeli se Sarajevo, krene Olimpijada, gledam ljude sretne, ispunjene, gledam i osjetim tu njihovu sreću. Najednom vidim kako zagrljeni šetaju Brega, Milić, Tifa, Bebek, Nele, Zenit, Sejo, Čola, Kemo Monteno, Merlin, Kusturica, Dražen Ričl Zijo, Đuro... ali nakratko bješe socijalističko Sarajevo i nakratko oni zagrljeni šetaše... Osjetih od nekuda miris baruta, i svi ti zagrljeni umjetnici najednom nestaše, a pojaviše se tenkovi i snajperi koji gađaju sa okolnih brda, osjetim i vidim trenutak kada gore zgrade, djeca plaču, ljudi svuda naokolo bježe bez nade i cilja, vidim ubijene ljude ali vidim i trenutak kada Admira i Boško bježe skupa preko mosta ali nažalost padaju od metka i vidim kako zagrljeni leže mrtvi, vidim, vidim i tugujem, vidim i žalim sve što je moralo tako biti...
Duboko udahnem, otvorim oči i vidim ono realno Sarajevo, začuje se ezan, par trenutaka i crkvena zvona, osjetim "sudar" Istoka i Zapada, vidim takvo kakvo jeste u miru, sa velikom istorijom i kulturom ali i bez ljudi (svih narodnosti) koji bi tamo trebali biti a više nisu...
Нема коментара:
Постави коментар