Listopad 1987: Albanac i Hrvatica već četvrt vijeka žive u sretnom braku, u Splitu, a Zagorac i Prokupčanka slažu se i vole tri i po desetljeća. Njihova djeca su - kažu - Jugoslaveni. Mnogo je sličnih primjera u SR Hrvatskoj, jer je ova Republika vodeća po broju miješanih brakova - svaki četvrti sklapaju ljudi različitih nacionalnosti...
Kad je Jelkina majka čula da joj se kći udaje za Crnogorca, izletjelo joj je: "Kud baš nađe Crnogorca!"
Sada to kroz smijeh pričaju 30-godišnja Jelka i 32-godišnji Vasko Šorović, ugostiteljski radnici iz Cavtata. Ona Hrvatica, iz Metkovića, on Crnogorac iz Crmnice, našli su se prije 14 godina, zavoljeli i odlučili vjenčati se. Nisu ni na trenutak razmišljali koje su nacionalnosti ili vjere. Jedino je, eto, Jelkina majka ovako reagirala.
Djeca - "pola pola"
"Bila sam mlada i neiskusna - priča Jelka - pa sam majčine riječi prenijela Vaskovoj mami. Nije joj bilo pravo. Kasnije se moja majka njoj ispričala i od tada nije bilo nikakvog nesporazuma".
"Kad sam otišao kod njenih prvi put, dočekali su me kao najrođenijeg", kaže Vasko. "Vrlo brzo sam shvatio zašto je majka tako reagirala. Njoj nije bilo važno koje sam vjere i nacionalnosti, već je načula da kod nas važi pravilo: "Muž je svačiji, a žena samo muževljeva", pa se, normalno, kao svaka majka, plašila.
"A moj otac je rekao da u svakom klasju ima kukolja i da ne treba suditi o ljudima po nacionalnosti", dodaje Jelka.
"Tako misle i moji roditelji", priča Vasko. "Kod nas u kući se nikad nije gledalo na nacionalnost, i vjeru. Moj otac je vojno lice i odgojeni smo u jugoslavenskom duhu. Djed je jedini u porodici slavio slavu, ali to je bilo više kao povod da se cijela porodica okupi.
Pričaju da je bilo ljudi koji su ih malo poprijeko gledali kad su odlučili 1975. godine vjenčati se, ali njih dvoje nije obraćalo na to pažnju. Govorili su im prijatelji da će im biti potrebna posebna dozvola ako žele vjenčati se u katoličkoj crkvi, pošto je Vasko pravoslavne vere.
"Nismo nikoga slušali", kaže Vasko. "Voljeli smo se i ljubav je bila najvažnija".
Inače, poznato je da se u ovim krajevima dosta ide u crkvu. Gotovo svi mladi, još od osnovne škole, redovno pohađaju satove vjeronauka. Jesu li među njima i njihova djeca, 12-godišnji Dragan i sedmogodišnja Slavica?
"Ne", kaže Vasko. "Istina, oni su još mali, ali ja sam im objasnio naše mišljenje i o nacijama i o vjeri. Čini mi se da su prihvatili i sami odlučili da ne idu u crkvu, ni u jednu, ni u drugu. A mogu vam reći da su oni među onim malobrojnim koji ne idu.
"Pitala su me jednom djeca, što su ona, Crnogorci ili Dalmatinci", priča Jelka. "Kad sam pokušala objasniti im, oni su sami zaključili da su "pola-pola".
Vasko kaže da ne bi imao protiv i ako bi Jelka išla u crkvu. Zbog prijatelja i Srba i Hrvata, slave sve praznike.
"Ali mi to ne radimo iz religioznih pobuda. Kad živite u nekom kraju, normalno je, bar za mene, da se prihvate neki domaći običaji" kaže Vasko. "Možda to izgleda sve uljepšano, ali mi smo, zaista takvi. I kad bi većina mislila kao mi, bilo bi manje nacionalizma. Sada smo u teškoj situaciji, i nije nam sve ovo potrebno. Inače, po mom mišljenju, ako nešto nije u redu, u mješovitim brakovima, onda je krivo nešto drugo, a ne različite nacionalnosti - mišljenje je Vaska Šorovića.
Slične sudbine i mišljenja je i bračni par Mirjana i Drago Španić iz Zagreba. U braku su 35 godina. On je Zagorac, ona Srpkinja iz Prokuplja. Nijednog trenutka nisu pomislili da su napravili pogrešan izbor.
"Bio sam sa službom na terenu po cijeloj Jugoslaviji", priča Drago. "U Prokuplju sam upoznao Mirjanu. Zaljubili smo se, zaprosio sam je. Njena majka, koliko znam, nije imala ništa protiv, čak je bila sretna što će kćerka živjeti u velikom gradu, u Zagrebu.
"Bila su to drukčija vremena", dodaje Mirjana. "Nitko nikog nije pitao iz koje je republike, a još manje koje je vere. Kad je ovdje sedamdesetih godina izbila nacionalistička euforija, nije bilo baš lako. Drago se posvađao sa svima onima koji su se samo usudili da ga zapitaju jesam li ja Srpkinja. Ostali smo i on i ja u najtežim trenucima Jugoslaveni. Mirjana i Drago su izrodili četvero djece i svi oni su Jugoslaveni.
"Čudili su se mnogi i govorili nam da se može biti samo Srbin, ili Hrvat, ili nešto drugo, a da jugoslovenska nacionalnost ne postoji, ali mi nismo nikad popustili. Što bi naša djeca mogla drugo biti nego Jugoslaveni?! Po kome bi se opredijelila, po majci ili ocu? Zar je to važno?", kaže Mirjana.
Međutim, Marina Lučić i Mensur Maloku (prava imena poznata Redakciji) iz Splita, morali su preživjeti mnogo teških trenutaka, dok okolina nije prihvatila, koliko-toliko, vezu Hrvatice i Albanca s Kosova. Ni danas, poslije 25 godina njihovog zajedničkog života, ne može se reći da svi blagonaklono gledaju na njih.
"Bio je to šok za ovaj narod ovdje", kaže danas Marina, "ali mi smo se toliko voljeli, bili smo i mladi, da smo bili slijepi za sve okolo".
Ljubav uz muke
Kad su se upoznali 1961. godine, 22-godišnji Mensur i 19-godišnja Marina radili su u istom poduzeću u jednoj splitskoj tvornici. Ona je bila udana i imala dijete, ali je bila nesretna u braku. S vremenom, Marina i Mensur su se zbližili i odlučili živjeti zajedno. Ona se razvela, a pošto nisu imali stan, uselili su se u jednu staru radničku baraku i započeli život u ljubavi, ali i uz muke.
"Moj otac je", priča Marina, "tada rekao: 'Koji vas bog sastavi!' Nije mu bilo pravo, jer je ovdje bilo strašno miješati se, a pogotovu s Albancima. Bilo je to nezamislivo. Moja braća nisu razgovarala sa mnom godinama, a jedan ni do danas sa mnom nije progovorio. Mensurovi prijatelji, Albanci, zbog ovog braka stalno su kritizirali Mensura, dok je njegova porodica samo u početku bila protiv ali je, na kraju, prihvatila njegov izbor".
"Moji roditelji su primili Marinu kao svoju kćer. Majka je samo u jednom trenutku rekla da bi trebalo dati joj neko naše ime, ali ja sam joj tada rekao: 'Zamisli kako bi se ti osjećala kad bi netko to tražio od tvoje kćerke Drite!' I ona mi je dala za pravo i nikad više to nije spominjala.
"Kako su me samo njegovi dočekivali", priča Marina. "Držali su me kao malo vode na dlanu. Takvo gostoprimstvo nije moglo odglumiti se. Jedino što su tražili od mene je da, dok sam tamo, nosim dimije, ali meni to nije smetalo, a bilo je i udobnije za sjedenje na podu. Nikad ne mogu da zaboravim svoj prvi dolazak u njihovu kuću. Došla sam na tri mjeseca, bez svog sina iz prvog braka. Krišom sam tugovala za njim, ali to je primijetila svekrva i rekla Mensuru: 'Sastavi kako znaš i umiješ majku i dijete, ili dijete dovedi
ovamo, ili nju odvedi tamo'.
Kad im se poslije godinu dana braka rodio sin, dali su mu ime Filip. Kažu, pronašli su to ime u novinama, željeli su da to bude neobično, ni albansko ni hrvatsko. Dugo je u školi Filip bio izoliran. Prijatelji ga u početku nisu primali u kuću, ali znali su Marina i Mensur da djeca nisu bila kriva, već njihovi roditelji.
A sin, hrabar na oca, često je govorio: "Šiptar sam, pa što". Kasnije, djeca su prihvatila veselog, pametnog i uvijek najboljeg učenika. Kad je odrastao, Filip je želio da se opredijeli kao Jugoslaven, ali popisivači to nisu prihvatili (!) pa se odlučio da bude Albanac. Marina i Mensur nikad nisu imali nesporazuma oko vjere, jer niti je ona išla u svoju crkvu, niti on u džamiju.
"Da Marina hoće ići u crkvu, ja bih je vodio, tako nalaže naša vjera", kaže Mensur. "Nismo, zaista, vjernici, ali slavimo sve praznike svijeta, jer su to lijepi običaji..."
Inače, u njihovoj kući sve se jede, ali vladaju neki običaji koji su odavno zaboravljeni u ovim krajevima. Kad Mensur uđe u kuću, svi moraju biti na nogama i dok on ne sjedne, svi stoje. Pitaju ga, kako je bilo na poslu, jer kažu, znaju da radi težak posao i žele bar na neki način da mu pomognu. A on je svojim rukama ozidao prošle godine veliku kuću, blizu mora, te su najzad izašli iz trošne barake, iz koje su ih nekoliko puta nasilno iseljavali.
"Mnogo smo se napatili", kaže Marina. "I sada nas poneki susjed poprijeko gleda, ali ja se nikad nisam pokajala...
"A ja sam imao sreću da naiđem na divnu ženu", kaže na kraju Mensur. "Nikad neću zaboraviti što je sve pretrpjela zbog mene i kroz kakve je muke prošla. Važno je da se mi volimo i zar je onda bitno je li moje vjere?!".
Hrvatska "najšarenija"
Iz istraživanja Ruže Petrović, objavljenih u knjizi "Etnički miješani brakovi u Jugoslaviji", vidi se daje SR Hrvatska u periodu 1956-65. godine bila na drugom mjestu, poslije Crne Gore, po rasprostranjenosti heterogamije, s izrazitom tendencijom porasta miješanih brakova.
Tako je 1956. svaki deseti, a devet godina kasnije već svaki sedmi brak bio heterogaman. Između 1965. i 1972. godine heterogamija je bila u opadanju, ali kasnije, između 1972. i 1981. godine ponovo se širi, tako da je tada svaki šesti brak bio miješan.
Otada, SR Hrvatska zauzima prvo mjesto u Jugoslaviji po broju miješanih brakova. Godine 1985. od ukupno 31.953 sklopljenih brakova, 8.896 ili 27,8 posto, bilo je miješanih. Brojke govore da se najčešće sklapaju brakovi između ljudi hrvatske i srpske nacionalnosti (59 posto), a zatim između hrvatske i slovenske nacionalnosti (11,3 posto).
Napisala: Jelena Marinčić (Nada, 1987.)
(index.hr)
Нема коментара:
Постави коментар