„Dobra večer, ovo je rat.“- izjavio je Senad Hadžifejzović, bh. novinar, urednik te voditelj u dnevniku radio-televizije Bosne i Hercegovine. Rekao bih, izuzetan poznavalac pulsa naroda. Bila je to davna 1992. godina. Godina ispunjena ogromnim tenzijama, nepredvidim situacijama, te pomiješanim emocijama kod svih naroda bivše nam zajedničke države, Jugoslavije.
Kao dijete koje je rođeno pred sam kraj rata, tačnije 1995.godine isuviše nerealno bi bilo pričati o istom, a ne doživjeti javašluk i morbidno iživljavanje nad nedužnim civilima. Međutim, kroz obrazovanje, kroz tomove knjiga, usmenog prenošenja, video/audio zapisa, razgovora sa mnogim intelektualcima te onima koji su proživjeli četverogodišnju golgotu, želim pisati. Želim dati skromni doprinos u sprječavanju same pomisli na rat, a kamoli njegovo sprovođenje u djelo. Tako sam sitan-znam. Tako sam nemoćan.
ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU
LINK KA NASEM INSTAGRAM NALOGU:
BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRACENJE!
Rat? Može! Ovaj put bez puške.
Ja sam pripadnik korupsa jedne nove generacije. Generacije kojoj je mnogo pažnje posvećeno prilikom upisivanja na fakultet. Da, da. Bilo je to čudno. Mnoge medijske kuće širom Bosne i Hercegovine pravile su specijalne priloge o pomenutoj temi, s ciljem da se ispita način razmišljanja posljeratne generacije koja će po prvi put kročiti u sferu visokog obrazovanja i po prvi put susresti se sa malo ozbiljnijim konceptom obaveza. Međutim, akcenat se upravo stavljao na nesudjelovanje u ratu i očekivanu neopterećnost sa istim. Naravno, to je bila ključna tema. Koncept psihološkog načina razmišljanja. Usuditi se reći i dati svoj vid mišljenje u ime cijele jedne generacije je pomalo nezahvalan posao, s toga to niti želim da pokušavam. Međutim, dominantna je pojava kod pomenute generacije, a odnosi se na rasplamljivanje nacionalizma. Dugo vremena u razgovoru sa svojim prijateljima, a ponekad i u razgovoru sa samim sobom trudim se ponaći glavni i ključni motiv za takvo što. Kada se odlučite zaplivati u tom moru nacionalizma i načina razmišljanja, nešto i ne očekujem da bi mi talasi dali neki bliži pristup pomenutom. Najčešći odgovor bio bi da većinu stvari nosimo ispod vlastitog krova svoje kuće. Naravno, stoji. Međutim, pored načina na koji nas kuća odgoji, postoji i način na koji nas sistem odgoji. Veoma je opasno kada glavni čelnici sistema, ponajviše oni sa najviših nivoa vlasti, šire upravo nezdravu propagandu, u zadnje vrijeme najčešće sa akcentom na rat. To su nezdravi roditelji, koji neometano udaraju temelje puta ka ratu. Unutar svega pomenutog, uspjeti izdići se i oglušiti, bi značilo-uspjeti! Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao kolektiv u našem slučaju, trebalo bi da ulijeva sigurnost, požrtvovanost njih za nas i ponovit ću-sigurnost. U prijevodu, nažalost, to su tri podijeljene historije, tri podijeljena stava i tri huškača. Imam svoj identitet, na koji sam ponosan. Po pravilu, trebao bih i da imam predstavnika svog identiteta u pomenutoj instituciji, ali nažalost, niti jednog od njih ne osjećam svojim. Zastanem, pa se prisjetim: „A koji je to tačno moj identitet?“ Nazvao bih ga identitetom težnje za što većom dozom čovječnosti u sebi. U njima ne vidim to.
Nakon svih oduzetih života, kćerki i sinova, nedužne tek rođene djece, žena i muškaraca, treba biti strogo pripreman i uzgajan idiot pa pozivati ponovo na isto. Da se razumijemo, aludiram na većinu nivoa vlasti u državi, te države u regiji. Jedan izgubljen život je kao cijeli svijet izgubljen. Hiljade i hiljade izgubljenih života i mladosti, nisu bile dovoljne da primimo na znanje da se to nikada ne smije ponoviti? Treba dovršiti posao? Slažem se. Treba. U vašim glavama. Zatrovanim i okorjelim. Onim glavama što ne znaju za bolje, te što uskogrudno gledaju na sve okolo sebe. Za svaki poziv na pripremu za rat, na agresiju, na iživljavanje nad drugim i drugačijim, sram vas bilo. Stidio bih se svih rana ovog društva koje su i danas žive.
Jasno mi je da je pozivanje na rat savršen mehanizam za skretanje sa stvarnih problema i rak rana našeg društva. Savršen alat. S vremenom to uđe u čovjeka i postane njegov sastavni dio i normalna pojava. U takvom društvu osoba sa zdravim razumom ne želi odrastati niti živjeti, kao što ne želi otići. Ja sam pripadnik onog miljea koji onda kada sam odluči otići, otići će, a ne onda kada ga vi natjerate na taj potez. Trenutno vodite 1:0, ali utakmica traje devedeset minuta ne zaboravite.
Pristajemo na rat. Rat vođen isključivo zdravim razumom i intelektom. Rat sa knjigom. Knjiga protiv knjige. Pa ko deblji kraj izvuče. Taj vam očito najteže pada, jer vas neznjanje ubi. Žali Bože svake izgubljene mladosti i života, ali ako računate na sadašnju mladost Bosne i Hercegovine, za većinu odgovorno tvrdim da ste se grdno prevarili! Ne želim SUŽIVOT - želim ŽIVOT!
Inače, Senad Hadžifejzović nikad pomenuti rat nije odjavio.
(abc.ba)
Нема коментара:
Постави коментар