Razumije li neko zašto su danas odnosi u takozvanom regionu najgori još od završetka rata? Koji je smisao toga? Čiji je to interes?
Jer ja smisao ne vidim. Niti mislim da bilo koja od ex-YU država profitira od konflikata koji su sve zlokobniji.
Zašto se onda političke elite i građani - koji svojom podrškom takve polukretenske, apsolutnoštetočinske političke subjekte čine mogućim – ponovo radosno, uprkos užasnim posljedicama mrziteljske orgije devedesetih, prepuštaju mržnji?
Zato što je njima mrziti merak. Zato što im malo šta – ako bilo šta - pruža više užitka od mržnje.
Budući da je tako, uvijek će se na političkoj sceni naći neko ko će ih sjetiti svih ljepota mržnje, pozvati ih na stare i ponuditi im nove razloge mržnje.
Ovdje živi tako mnogo ljudi ovisnih o mržnji. Ponekad se čini da je ta udružena mržnja neprozirna, gusta kao bosanske šume, još i duboka, kao jama u koju zuriš i ne vidiš joj dna. Jok. Nema ničeg prozirnijeg i plićeg od mržnje. Nema ničeg plićeg od političkih ontologija naših malih naroda velikih mržnji, ničeg prozirnijeg od njihovih mizernih kultura mržnje.
Posljedice mržnje
Povrh svega, ona, mržnja, kao i svaka druga ovisnost, nosi teške posljedice.
Merak, kao što je opštepoznato, košta. Cijena tog meraka je mizerija naših društava.
Da stvar bude još gora, horde bijednika koji su za gram mržnje spremni prodati porodično srebro i budućnost svoje djece, inventivne su jedino u izmišljanju objašnjenja ko je kriv za štetu koju oni mržnjom čine.
Krivi su, znate: Amerikanci, Vatikan, masoni i iluminati, Jevreji, globalizacija, monopolski kapitalizam... ko nas, bre, zavadi.
Nije naša mržnja Coca-Cola, pa da je uvozimo. Nije to droga koju ti krišom sipaju u sok. Čak i da su ti prodali mržnju, bilo je to zato što si žudio za njom. Čak i da su te zavadili pa nad tobom zavladali, učinili su to igrajući na ono izvorno u tebi, jer u tebi nema ničeg autentičnog osim tvoje mržnje. Jer mržnja je tvoja tradicija, kultura i vjera. Sve što jesi određeno je onim što mrziš.
Zato se tvoje političke elite, kada žele igrati na sigurno, obraćaju tvojoj mržnji.
Prisjetite se: kada su Đinđić i Tadić donosili teške, nepopularne i ispravne odluke, poput izručenja Miloševića ili Karadžića, srpska opozicija, na čelu sa Vučićem i Nikolićem, mobilisala je građane u odbranu uhapšenih apostola mržnje.
Danas kada su Vučić i Nikolić vlast, dobro paze da svaka njihova prosvijećena i ispravna odluka bude propraćena izlivanjem adekvatne količine mržnje u javni prostor. Oni dobro paze da im se ne desi ono zbog čega je Đinđić ubijen, a Tadić razvlašćen; paze da u njihovoj politici bude dovoljno mržnje. Jer vlast koja ne vodi dovoljno snažnu politiku mržnje ovdje se naziva „odnarođenom“ i osuđena je na propast.
Nepopularne i ispravne odluke
Prisjetite se: kada je Đukanović donosio teške, nepopularne i ispravne odluke, recimo priznanje nezavisnosti Kosova, članstvo Crne Gore u NATO-u i u početku najmanje popularnu od svih njih - nezavisnost Crne Gore, opozicija ga je razapinjala, jurišala na Vladu i Skupštinu.
Đukanovićeve katastrofalne odluke nikada nisu osporavane ni izbliza tako silno i agresivno kao njegove istinski državničke i prosvjetiteljske odluke.
Pogledajte danas Kosovo. Tači pod pritiskom EU i SAD mora donijeti teške i nepopularne odluke. Što čini kosovska opozicija? Ide stopama ondašnjeg Vučića i crnogorskih prosrpskih partija. Bacaju suzavac u parlamentu, upadaju na teritoriju Crne Gore, dižu nacionalističke tenzije: igraju na mržnju.
Četvrt vijeka nakon početka jugoslovenskih ratova za granice oni opet u ime promjene granica mobilišu naciju.
Osporavaju granicu sa Crnom Gorom, koja ne može biti osporena. Najprije zato što su sve države nastale raspadom Jugoslavije nastale u okviru nekadašnjih republičkih granica. Potom zato što je uslov za međunarodno priznanje svih sedam država bio da se one odreknu pretenzija na teritorije susjeda.
Zato što je ta granica definisana i Ustavom Kosova. Potom zato što Kosovo tu teritoriju od Crne Gore može oteti samo ratom. A tek to ne može: jer Crna Gora je praktično članica NATO-a, koji je dužan štititi teritorijalni integritet država članica.
Ali nikakav zdravorazumski argument tu ne samo da nije od pomoći, nego nije ni dozvoljen.
Glupa mržnja
Od svega glupog, mržnja je najgluplja. Od svega niskog, ona je najniža.
Glup i nizak u mržnji donosi loše odluke.
Onome ko donosi loše odluke dešavaju se loše stvari.
Niz tih loših stvari njegova je istorija.
Jedini način da se ta istorija preokrene je da glup i nizak sam sebe porekne, da se odrekne svoje mržnje.
To se, naravno, neće desiti. Otud naša istorija može biti jedino ponovljena.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Нема коментара:
Постави коментар