Prof. dr. Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog iz Sarajeva, čovjek je koji laserskom preciznošću secira dnevno-političku bh. zbilju. Za sebe kaže da je nesposoban biti podban, da nema ni nacionalnog ni vjerskog korpusa te da je kao pripadnik (pre)ostalih zapravo čovjek bez biografije.
Autor knjige “Neofašizam u etno-fraku”, njegovog devetog djela, Bajtal kaže da ne zna funkcionirati kolektivno te da živi po pravilima igre vlastite savjesti, usput plaćajući debelu egzistencijalnu cijenu tog izbora. Priznat će da biti individua materijalno nije nimalo unosan posao, ali je časno.
Profesor Bajtal je u jednom od intervjua koje je dao Dnevnom listu iz Mostara u svome stilu prokomentarisao aktuelni trenutak u BiH.
PREPORUČUJEMO DA PROČITATE AKO STE PROPUSTILI...
LEPŠA STRANA BALKANA Albanac poklonio Srbinu skupa invalidska kolica (FOTO)
https://balkanski--mir.blogspot.com/2018/10/lepsa-strana-balkana-albanac-poklonio.html
Na pitanje ko su, zapravo, bh. bogataši i milijarderi, Bajtal je odgovorio sljedeće:
– Eh, kad bih ja znao. Godinama se bježi od elementarne stvari da se narodu položi račun, da se ispita kako su neki ljudi došli do bogatstva. Mi još uvijek ne znamo tko su ova 85-orica ljudi koji imaju devet milijardi američkih dolara. Podaci Wealth-X još nikad nisu demantirani i nitko nam nije rekao tko su ti ljudi, kako se zovu. I nitko nije pokušao utvrditi kako su došli do tog bogatstva. Zašto ja nemam ništa, zašto netko ima sve?!
Očigledno je da pamet nije ono na osnovi čega se stiče bogatstvo jer su najpametniji najprizemljeniji. Ovdje samo prevaranti uspijevaju i to u svakoj formi.
Nedavno smo pročitali da čovjek u Brčkom drži 70 predmeta, drugi 56. Koliko ih ovdje ima s pet, sedam, tri katedre, pa trči u auto i ne zna je li u Zenici, Mostaru, Brčkom, a cijelo vrijeme mediji vuku priču kako na fakultetima nema profesora pa se opravdava veliki angažman nekih političara.
Koliko je oholo, licemjerno i bezosjećajno ponašanje političara u skladu s nekim uvriježenim postavkama o “bosanskom merhametluku”, bilo je jedno od pitanja za gosp. Esada Bajtala, a koje mu je postavio novinar Dnevnog lista?
– To je paradoks našeg vremena.
Ovo je potpuno religizirano vrijeme. Svi se pozivaju na Boga. I jedni i drugi i treći. Svi idu po crkvama i džamijama. I svi, govorim o strankama i državnom vrhu, kad se nešto državno slavi, tu su hodže, popovi, svećenici u prvim redovima. I obratno: kad oni slave, onda su političari u prvim redovima. A svi skupa su proizveli ovo stanje kad je narod istjeran na ulicu.
Tragično je sa stanovišta onog što religije zagovaraju da se vjerske zajednice već 20 godina oglušuju o činjenicu pljačkanja, siromašenja, varanja i laganja ovog naroda nego da čak i same u tome sudjeluju, manje ili više otvoreno. One danas brane politiku i političare, dosad ni jedna vjerska zajednica nije pitala otkud te grdne parlamentarne i neke druge plaće od sedam, 15, 20, 40 hiljada maraka.
Prije otprilike dvije godine smo mogli pročitati o plaći od 190.000 maraka u Federaciji i 220.000 u manjem bh. entitetu. Dakle, i tamo su ljudi koji ne vjeruju u ono u što bi trebali vjerovati. Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Onaj tko zaista u to vjeruje, on se ne može oglušiti o činjenice koje su na sceni.
Zašto biste danas grlili Tita?
– On je jedini čovjek na ovim prostorima otkako postoji povijest koji je nešto davao ljudima; svi drugi su otimali, odnosili tamo negdje, u Tursku, Austrougarsku. Ova zemlja je pljačkana i od jednih i od drugih.
Samo u vrijeme Josipa Broza ovaj narod je imao svoje plaće, svoj posao, besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, svoj regres, svoje godišnje odmore, svoja odmarališta. I samo je narod bosanski tada imao svoju zemlju, svoju državu BiH. On joj je vratio kontinuitet nakon 480 godina. Turska je ta koja je nagazila na državnost BiH i za samo mjesec dana prekinula je tisućugodišnji kontinuitet BiH.
Dakle, Vi ste jedan žestoki individualac?
– Veliki danski filozof egzistencije Søren Aabye Kierkegaard napisao je da bi volio da mu na grobu piše: “Bio je individua.” Kad je, recimo, pao na ulici pa su potrčali da ga pridignu i ponesu u bolnicu, kazao je: “Ostavite me, stvar za koju se borim zahtijeva moju smrt.” Tako je završio, imao je samo 41 godinu kad je umro. Volio je Isusa, a nije volio Crkvu.
Mi živimo u neko crkveno, džamijsko vrijeme. Najgori komunist je još uvijek deset puta bolji od najboljeg nacionalista.
(Global CIR/dnevni-list.ba)
Нема коментара:
Постави коментар