Priča o tome kako je Đojo spasio Jusufa od ratnog ludila u Bijeljini

Nekadašnji direktor Radija Bijeljina, novinar Jusuf Trbić, kao ni većina njegovih sugrađana, nije znao šta se dešava. Kaže kako je atmosfera postajala sve napetija, kako je nepoznata tegoba pritiskala grad i ljude u njemu. Zapucalo je u noći između posljednjeg dana marta i prvog dana aprila.
Kod porodice Krstić bio je nekoliko dana. Pomagali su mu, liječili su njegove rane koje je zadobio prilikom premlaćivanja u kriznom štabu.

Trbić: On je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takav gest u to vrijeme značio je zaista mnogo.

„Ti ljude koje ja nisam ni poznavao - Đojin brat, snaha i djeca, zaliječili su me tada, krili me, čuvali naravno. Đojo Krstić se ponašao tako kako smo mi navikli od komšija. Kult komšiluka je u Bosni, kao što znamo, tradicija - ali evo za mene je to bio spas. On je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takav gest u to vrijeme značio je zaista mnogo.“    

Jusufov komšija Đorđislav Krstić smatra da je pružanje pomoći onima koji je trebaju normalna ljudska reakcija.

„Prihvatili smo normalno kao ljudi da mu pomognemo, da ga izvučemo. I tako smo i uradili. Kad smo došli kod mog brata, on je malo i strahovao i priupitao je li bezbjedno, ako ćemo imati problema da on promijeni lokaciju. Međutim, mi smo zadržali njega, rekli smo mu da se ne plaši i da ostane. I tako je i bilo. Jeli smo i pili ono što smo imali - i poslije toga je objavljeno primirje i mi smo se vratili“, kaže Krstić.

Jusuf, koji je do sada napisao tri knjige o ratnim dešavanjima u Bijeljini, kaže kako je bilo mnogo sličnih primjera, ali da ljudi ne žele da ih ispričaju.
„Ljudi se zbog atmosfere koja je poslije toga zavladala boje se da će ih drugi Srbi gledati poprijeko zbog toga. Đojo se nikada nije ustručavao da priča o tome. Meni je drago što je Đojo jedan od ljudi koji su uspjeli da u meni sačuvaju vjeru u zajednički život, u ljude, u poštenje, u moral kojeg je, kao što znamo, sve manje danas“, kaže Jusuf.

Nakon mjesec dana skrivanja, uz pomoć rodbine ali i komšija, Jusuf je pobjegao u Novi Sad, odakle se prebacio u Bratislavu. Završetkom rata u BiH, Jusuf se sa porodicom vratio u Bijeljinu, te se i danas, 19 godina od početka rata u Bijeljini, druži sa Đorđislavom, koji mu je spasio život u vrtlogu ludila dovodeći sopstveni u rizik.

(slobodnaevropa.org)