Tmuran dan. Kao i svaka kasna jesen u Sarajevu, okupana kišom, nerijetko šarenim tepihom opalog lišća, koji već prelazi u teške tamne boje. Sjećam se... Sjedim na klupi u Vilsu, ne mareći što kvasim svoju crnu, novu haljinu, prigodnu za crne dane, kakvi i jesu. Neka je, takav je dan, kada mi ništa nije bitno. Kao meteoropata, osjećam svaku promjenu. Osjećam vrijeme, osjećam tugu koju ono donosi, u meni jesen je.
Zapravo, u meni jesen je i kad kažu da je proljeće, sve dok se u ljudima gasi dobrota. "Gdje su nestala sva ta svjetla iz vaših tromih tijela" - razmišljam dok posmatram usplahirene prolaznike, plašeći se da ih ne okrzne koja kap kiše.
Možda, kada bi više plesali na kiši, možda bi u njima više sunce grijalo.
Dok posmatram kako Miljacka polagano buja, kao da će opet biti ona prava rijeka, pomislim vraća se život. A onda mi pred očima prođu namršteni, turobni ljudi i u meni se ugasi žar kao da žarko sunce više nikad neće grijati. Zatvorim oči na jedan minut, pa izgubim 60 sekundi svjetlosti.
Dok palim cigaru, željno povlačeći dim, prilazi mi visok, prosječan, momak. Zamoli me za upaljač, a ja spazih oči boje kestena, kao onog iz Velike Aleje. Ali nije to bila samo boja kestena, imale su čudan sjaj, neobično poznat. Zapalih mu cigaretu, a on pita da mi se pridruži, na šta sam pristala bezmalo srama, kao da se znamo godinama.
- "Tmuran neki dan." - reče.
Da, nikakav, odgovorih, iako mi je u tom trenutku sijalo sunce i obasjavalo svaku prostoriju moje duše.
Reče mi da se zove Dženan, a ja pomislih: "Bože, daj mi da me te oči ,čudnog sjaja, gledaju isto kada čuje moje ime" .
Da, došlo vrijeme da se ljudi dijele na ime, vjeru, naciju. Pa neka dijele, ja s' tim nemam ništa, osim da me oči boje kestena zapamte po mojim plamtećim, heterokromim očima, a ne imenu.
Plašeći se reakcije, otišla sam ne rekavši ko sam, a Bog zna da sam željela da čujem svoje ime iz tih jedrih, crvenih usana.
O ne, nije bio prelijep, ali je imao taj sjaj i šmekerski stav, bio je odraz džentlmena.
Prolazili su dani od kako nisam otišla na Vilsonovo, na onu klupu, jer onaj dan..onaj dan se u meni prelomio. Prelomio se strah da ću možda biti odbijena, gledana drugačije , jer nisam ista. Tad sam odlučila da radije i ne vidim oči boje kestena nikada, nego da mi sruši nadu da je neko poseban, neko kao ja, da pamti oči, otpalu trepavicu na obrazu tik iznad bena i od vjetra raspuknutu, jedru usnu u desnom ćošku.
Pao je već i prvi snijeg. Mrzim zimu, jer na zimu sve umire, životi, snovi, nade. Samo nikad ne umre želja za nikotinom, pa se zaputih do prodavnice. Produžih korak, samo da osjetim oštar vjetar na svojim rumenim obrazima i upijem miris Miljacke zimi.
Baš kad pomislih na onu klupu u Vilsu, učini mi se poznat obris muškog lica. On je, na mojoj klupi, sjedi sam.
Nastavih dalje, nesigurno, a već kada sam bila dovoljno blizu, čuh prijekor: - "Nisi bila dugo, zar tako malo voliš Sarajevo?"
Od riječi mi se koža ježila, a od tog pogleda ledila krv u venama.
Zabuktaše mi obrazi najednom, da li je stid, ne znam.
Upitah ga za upaljač, te izmedju dva nervozna dima rekoh da se zovem Milica.
Nije djelovao iznenadjen, samo me pitao zašto krijem pogled.
Pogledom, punim sjete, preletih preko njegovih izraženih viličnih kostiju, pa shvatih da ova brbljivica prvi put nema šta da kaže.
Sjedili smo u tišini nekoliko minuta, za mene teških kao da je cijela vječnost.
Na kraju me upita da li znam priču o Bošku i Admiri. Trznuh se, kao da je gadjao tačno tamo gdje treba.
- " Niko se nije tako volio i niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče " - zapjevah onu poznatu od Zabranjenog Pušenja.
Nasmiješio se, dok sam ja upijala svaku liniju njegovih smijavica, izazvanih osmijehom bisernih zuba.
Nije tada ništa više rekao, a poslije smo se sastajali danima, u predvečerje i rastajali se, sa uvijek istom pjesmom "Boško i Admira".
Svakim danom osjećala sam sve veću bliskost, a za svaki minut ljubavi izbjegavali sam 60 sekundi mržnje.
Jedan datum je ostao da pamtim, 30. decembar. Dan kada me toplo zagrlio, ovlaš poljubio moje drhtave usne i zapjevao najteži stih " I pitaj se, kad će još jednom, na svijetu malom, bijednom, da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava.".
Sjećam se te zime i danas, u njegovom krilu, dok mi nježno prepliće vlasi moje duge, plave kose.
Autor: Milica Savić
