17. 11. 2019.

Bosanci trčali supermaraton za Vukovar. Pogledajte šta se desilo nakon što se pored njih zaustavio auto NOVOSADSKIH registracija. (VIDEO)



Danas već tradicionalni supermaraton, koji se trči iz Tuzle ka Vukovaru, dobio je na svojoj posebnosti jer ga trče Bosanci ali i Srbi.


U globalnoj slici većina vidi da to trče samo Bosanci ali možda to u ovoj priči i daje čar ali na drugi način, zato što se radi upravo o dobroom djelu od strane nekog iz Srbije.

Naime, dok su supermaratonci trčali, vozač BMW-a, novosadskih registracija se zaustavio pored njih, ne sluteći šta to može biti.

Vozač je otvorio prozor, pozdravio supermaratonce, dao im verbalnu podršku i pružio vodu kako bi tijekom trčanja imali energije za nastavak.

Sve je to ispričao supermaratonac Dževad Malkić a ujedno i organizator ovog humanog supermaratona, pa vam preporučujemo da pogledate.


VIDEO:



28 GODINA SMO OVO ČEKALI: Hrvati, Bošnjaci i Srbi ZAGRLJENI i uz po koju suzu, iz Bijeljine, poslali poruku mira Balkanu! (FOTO, VIDEO)

Bijeljina je 16.11.2019. bila centar regije. Dogodio se susret pun emocija, ljubavi i sreće. 





Sreli su se neki novi klinci, neke nove generacije, koji su rođeni ili malo prije rata, ili uz rat ili poslije rata. Klinci puni očekivanja, puni ljubavi, složni.

Ovdje se tek reda radi naglasi da su to bili neki Srbi, Bošnjaci i Hrvati, tek toliko da bi vi samo otvorili ovaj članak, a zapravo su te nacije potpuno stavljene u drugi plan, da ne kažem totalno zanemarene.



Šta reći za susret koji je završio za najtoplijim zagrljajima, pa čak i ponekom suzom jer su se rastajali na kraju dana? Za vas kojima je mrsko čitati, dovoljno je da do ovdje dođete i nakon ove zadnje rečenice će vam biti sve jasno.

Međutim, ova priča je dosta opširnija, dosta emotivnija i dosta korisnija.

Vjerovatno se sada pitate kako je moguće da bude ovakav izliv emocija nakon nekih davnih nemilih događaja?

Pa jednostavna formula. Jednostavnija nego što mislite. Ovi omladinci su prije svega odgojeni kako treba a to podrazumijeva da ne mrze druge narode a i dobrim dijelom su oni sami od sebe takvi.

Gledaju u budućnost a ne u prošlost a na kraju krajeva, niko nikome od njih nije kriv.

Zamislite vi samo kad oni svi prepričaju svoje doživljaje svojim roditeljima koji su bili zakačeni ratom, i čuju za onu ljepšu stranu medalje. Osim roditeja, priča će da kruži i prijateljima, rodbini, opet ovi drugi će nekim trećim i tako će ova lijepa priča da se proširi.

Sve je ovo ispratio admin na instagram profilu, gdje su izazvana brojna oduševljenja na sve ovo.



Treba istaći i plaketu koju je admin dobio od raje koja se okupila a koja ga je toliko oduševila da je doslovce zatečen bio.



Na plaketu su se svi prisutni potpisali i ovjekovječili je za sva vremena.

Sandra, Edin, Ana, Duško, Nahid, Jovan, Amina, Adna, Dževad, Milica S, Milica K, Dino, Dajana, su 16.11. postali doslovce kao familija.

Na rastanku su nekima i suzice krenule, zagrljaji su bili najljepši ikad, jednostavno je bila čast i zadovoljstvo biti prisutan.

Raja je se okupila preko fejsbuka i instagrama, direktno na viber grupu i na osnovu višemjesečnog duženja i ćaskanja na viberu, oformljena su brojna prijateljstva, čak i ljubavi.

AKO ŽELITE DA NAS PRATITE NA INSTAGRAMU, MOŽETE KLIKOM NA LINK ISPOD:


https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/




Neko je istakao da smo na ovo čekali 28 godina, jednostavno je falilo ove svježine u našem društvu.

Ovi omladinci su postavili neke ljudske kriterije, svima ostalima preporučujemo da ih slijede.

Do kasno u noć su se sumirali POZITIVNI utisci na viber grupi, razmjenjivale fotografije i riječi zadovoljstva.

Za kraj, pogledajte ovaj video kao šlag na tortu.


VIDEO:





Do nekog sljedećeg viđenja...

1. 11. 2019.

PULA, PRIČA JEDNOG GRADA. Mjesto koje morate posjetiti. tamo gdje nikad nije bio nacionalistički incident i gdje su svi dobrodošli! Donosimo priču...

Pula, prvo kada spomenemo Pulu, odmah se sjetimo Rimljana i slavnog amfiteatra.  Međutim, zaboravljamo često na jednu stvar. Svaki grad na svijetu sadrži najmanje 5 različitih nacionalnosti. Pula, grad kao takav ima 9 nacionalnih manjina od koje su slijedeće bitne općenito za grad: albanska, bošnjačka, crnogorska, mađarska, makedonska, romska, slovenska, srpska i talijanska. 





Mnogi ljudi, isto tako misle da tu prvenstveno žive Talijani i Hrvati, ali u stvarnoj slici to nije tako. Svako vijeće mora obavljati slijedeće poslove koji su bitni za razvitak grada, a to su:

1) predlagati tijelima Grada: mjere za unaprjeđivanje položaja nacionalnih manjina na području grada Pule i opće akte kojima se uređuju pitanja od značaja za nacionalnu manjinu;
2)  isticati kandidate za dužnosti u tijelima Grada Pule;
3) biti obaviješteni o svakom pitanju o kojem će raspravljati radna tijela Gradskog vijeća Grada Pule, a tiču se položaja nacionalne manjine.

U Puli, također imamo i 2 crkve: pravoslavna crkva sv. Nikole i katoličku katedralu, a u samom centru imamo i džamiju, koja nažalost nema minaret.
Grad Pula, osim što ima dugu povijest i turizam, isto tako je grad različitih vjera i nacija i svi su jednako dobro došli. Nitko ti neće reći da si iz tog djela, nitko te neće optužiti da si druge vjeroispovijesti ili slično. Grad Pula ne samo da organizira putovanja za određene religije, već sudjeluje da postane što više prijateljski nastrojena prema svima.
Nikada se nije dogodio grafit koji bi popljuvao drugu naciju, uvijek smo spremni pomoći, kako i ja, tako i drugi. Nikada nikome nije izbušio gume ili ogrebao auto, svi smo tu za svakoga. Znate kako kažu: krv nije voda, tako ste i vi dobrodošli u Pulu iz kojeg god kraja svijeta dolazili.
Ako budete kojim slučajem dolazili, javite se i pokazati ću vam sve.

Bošnjaci su tu od davnih dana, moj djed i baka su jedni od njih, ima mjesto gdje  u centru grada obavljaju molitvu. Na našem fakultetu, također imamo predmet kultura istoka gdje učimo sve o muslimanima i doista, kada je Bajram, svi zajedno odemo u Studentski dom i proslavimo ga. Svaki dan se susrećemo, svaki dan komuniciramo kao da smo oduvijek bili tu, nikada nema svađa ili nečega, uvijek smo složni i pomažemo si međusobno. Islamska zajednica Pula osnovana je 1969. godine. Međutim jedno stoljeće prije, 1864. godine, u Puli je, u vojnoj kasarni Marije Terezije (za vrijeme Austro-Ugarske), izrađena džamija sa minaretom, u kojoj su vojnici-muslimani obavljali svoje vjerske obrede. Ona je 2002. godine obnovljena i danas služi kao turistička atrakcija grada Pule. U blizini navedene džamije nalazi se groblje, u Puli poznatije kao mornaričko groblje, na kojem se nalazi 66 grobova muslimana koji su bili pripadnici Austro-Ugarske vojske. Među njima se ističe turbe podignuto vojnom imamu h. Kjamilu ef. Juzbašiću koji je umro i pokopan 1334.h.g. (1915). Točna imena svih pokopanih nemamo jer su pločice sa grobova uništene osim jednog na kojem piše da je tu pokopan 1917.g. Haliković Halil . Medžlis Islamske zajednice Pula zajedno sa Bošnjačkom Nacionalnom zajednicom Pula je 11.03.2006.godine podigla spomen ploču svim pokopanim muslimanima na navedenom groblju. 2011. godine je prijavljeno u popisu stanovništva da čak 7000 muslimana živi samo u Puli, upitno je koliko u Istri.

Pravoslavaca u gradu Puli ima oko 7.000 od čega najviše Srba. Također imaju svoju crkvu.  Svi odreda tvrde da nije bilo nijednog incidenta i da su ih u Istri svi srdačno dočekali. Riječ je o uglavnom mladim ljudima u dvadesetim godinama koji masovno odrađuju sezonu u Istri, gdje im se nude besplatan smještaj i obroci te puno bolje plaće nego što bi ih na istim radnim mjestima zaradili u Srbiji. Nikada prema njima nije iskazan oblik mržnje, isti slučaj i na faksu da imamo dio pravoslavaca sa kojima također slavimo. Svi smo od iste krvi, istog mesa i udišemo isti zrak. Nikad nije nekog nazvao pogrdnim nazivom jer to ne podnosimo.
Svaki čovjek bilo koje vjeroispovijesti je dobrodošao u Pulu, nitko nikada nije doveo u opasnost ili mu zlo napravio. Pronađete li nešto da je netko nekad napravio, dajem ruku u vatru za to. Također svaki čovjek nam je važan, jer tu smo svi ravnopravni i uvijek ćemo to biti. Svaki njihov glas je nama bitan jer bez njih Pula ne bi bila ista, ne bi bila ovako multikulturna bez njih, a i ja ne bi imao puno prijatelja.

Živjeli vi meni još 100 godina.
P.S: nadam se da ćemo se vidjeti u Puli, da ćete doći koji dan na more i da popijemo nešto u to ime, svi ste dobrodošli u bilo koje doba dana ili noći!


Autor:



Elvis Jukić (@elvis_jukic)

30. 10. 2019.

BILA NAJSTARIJA PODGORIČANKA Ova baka je pamtila turskog sultana, kralja Nikolu, kralja Aleksandra, Tita... (VIDEO)



Ova baka je nažalost preminula 2012. godine ali je takoreći do skoro prepričavala priče iz doba turske imperije.

Pamtila je ova baka turskoga sultana, kralja Nikolu, kralja Aleksandra, Tita... pamti baka kompletnu istoriju 20. vijeka.

Preporučujemo da pogledate njenu priču.


VIDEO:




16. 10. 2019.

PRIČA ZA KOJU NE ZNATE Hrvat koji je pomagao bosanskim muslimanima da obave hadždž u Saudijskoj Arabiji.

Petar Simović je trećinu svog života proveo u izbjeglištvu. Tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, bio je primoran napustiti rodni Skender Vakuf gdje se sa porodicom skrasio u izbjegličkom centru u Čapljini. Nakon što je bio uvjeren da je njegovim mukama došao kraj, Petar je bio prisilno mobilisan u rezervni sastav vojske koji su zvali „kopači“. Kopao je rovove. Imao je osjećaj da je tri godine samo kopao rovove. 




                                                               Autor teksta: TitoTarantula

Nakon završetka rata, Petar se vratio u svoje rodno mjesto koje se više ne zove Skender Vakuf nego Dobretići. Općina Dobretići je mjesto koje se nalazi na planini Ranča i prije devedesetih godina pripadala je Skender Vakufu. Nakon završetka rata Dobretići su postali samostalna općina.
Petar Simović danas ima 70 godina, penzionisani inspektor policije. Ne bavi se ničim u životu.
Nakon završetka Policijske akademije 1970. godine, Petar je odlučio da zaposlenje nađe van granica Jugoslavije. Zaposlio se u Saudijskoj Arabiji kao bauštelac gdje je radio deset godina. U tom periodu na prostoru Jugoslavije, prvenstveno u Bosni i Hercegovini, muslimani su imali mnogo problema tokom boravka na hadžu u Saudijskoj Arabiji. U periodu obavljanja ove vjerske dužnosti muslimana, radnici u Saudijskoj Arabiji su imali petnaestodnevni odmor. Pošto Petar nije koristio taj odmor da bi se vratio u rodni kraj, dodijelio je sebi ulogu „hadžijskog vodiča“ za muslimane sa prostora Jugoslavije. U periodu od deset godina Petar je naučio sve vjerske obrede koji se obavljaju tokom hadža. Pomagao je jugoslovenskim mulimanima tokom smještaja, pomagao im je tokom odlaska na pojedine vjerske destinacije i znao je koji od vjerskih obreda je farz - obavezna dužnost za muslimana da bi hadž bio ispravan. Nakon povratka u rodno mjesto, često je imao uzrečicu, u nekim od razgovora, kada bi želio naglasiti važnost nečega: „To ti je farz, i moraš do kraja doćerati stvar“.
1998. godine Petar se zapošljava u policijskoj upravi u Dobretićima gdje je za nepunih 7 mjeseci postao i policijski inspektor. Pošto u Dobretićima nema ni hitne službe, niti vatrogasaca, Petar i 5 njegovih kolega policajaca su zaduženi da pokriju i ovaj segment. Od vozila, imali su dva manja automobila i jedan kombi, nešto što je ličilo na „maricu“.

Dobretići su mjesto gdje, uglavnom, živi populacija starije životne dobi, često se dešava da stanovnici imaju određenih zdravstvenih problema. Jednog dana dok je Petar na trafostanici, sa svojim kolegom policajcem, mijenjao strujnu kutiju, jer su Dobretići 17 sati bili bez struje, začuo je zapomaganje iz obližnje kuće. Odmah je otišao da vidi o čemu se radi. U kući Sime Simovića se odvijala prava drama. Simina supruga Nada je nepomićno ležala na podu ispuštajući povremene glasove koji se nisu mogli razaznati. Petar i njegov kolega su Nadu odnijeli do „marice“, upalili sirenu i odvezli do bolnice u Jajcu. Kada su se u „marici“ pojavili ispred bolnice, prisutni prolaznici kao i pojedino medicinsko osoblje koje se zateklo tu, sa nevjericom su posmatrali policijski kombi. Petar i njegov mlađi kolega su zatražili nosila od šokiranih bolničara kako bi prenijeli Nadu u bolnicu. Nakon tog događaja, stanovnici općine Jajce, kao i medicinsko osoblje, kada čuju policijsku sirenu u blizini bolnice, odmah znaju da je „marica“ dovezla još jednog pacijenta iz Dobretića, sa često sličnom dijagnozom, povišen krvni pritisak, blaži moždani ili srčani udar. „Marica“, pored toga što služi i kao hitna pomoć, ujedno olakšava doktorima za određivanje dijagnoze dovezenim pacijentima.

Petar u svojoj trinaestogodišnoj službi kao inspektor nikada nije napisao ni jednu prekršajnu prijavu za građane Dobretića. Znalo se dešavati da se u kafani kod Nine, jedinoj kafani u Dobretićima, posvađaju degustatori i konzumenti alkoholnih pića, i to bi se uglavnom dešavalo svake dvije godine pred održavanje općih ili lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Tada bi Petar, sa svojim kolegama policajcima, imao i jednu vrstu savjetodavne uloge gdje bi predizbornu temu usmjerili na svakodnevnicu života kako bi posvađane strane zaboravile na ono o čemu su se raspravljale.
Tokom zimskih dana, a zima u Dobretićima zna biti duga i hladna, sa mnogo snijega, policijska stanica zamjenjuje i komunalno preduzeće. Na „maricu“ se ugradi improvizovana grtalica koja čisti snijeg, a u te aktivnosti se uključe i pojedini građani koji imaju traktor ili neko drugo veće vozilo.
Petar Simović, sedamdesetogodišnjak, danas ne radi ništa. Provodi svoje penzionerske dane rado se prisjećajući svog uzbudljivog i veoma teškog života.

Petar je već spremio sebi mjesto za vječni počinak na lokalnom groblju, gdje je dao da mu se iskleše betonska ploča na kojoj piše: Ljiljana, lijepa kći Stjepana Dobrete,  je, 1463. godine, dospjevši u sultanov harem izmolila od sultana ferman kojim se Stjepanu Dobreti daruje vlastelinstvo, nazivano prije Zapadne Vrhovine. Tu je Stjepan Dobreta i umro, te je ukopan u selu Zapeće. Na spomeniku što mu ga 1773. godine podiže fra Marko Dobretić, franjevački provincijal i bosanski biskup, piše da je umro 1472. godine doživjevši 98 godina. Petar Simović je na dobrom putu da nadživi svog pretka Dobretu ako ne životom, onda djelima.


TitoTarantula

14. 10. 2019.

LJUBAV NE ZNA ZA VJERU I NACIJU Pravoslavka i musliman iz Sarajeva...

Tmuran dan. Kao i svaka kasna jesen u Sarajevu, okupana kišom, nerijetko šarenim tepihom opalog lišća, koji već prelazi u teške tamne boje. Sjećam se... Sjedim na klupi u Vilsu, ne mareći što kvasim svoju crnu, novu haljinu, prigodnu za crne dane, kakvi i jesu. Neka je, takav je dan, kada mi ništa nije bitno. Kao meteoropata, osjećam svaku promjenu. Osjećam vrijeme, osjećam tugu koju ono donosi, u meni jesen je. 






Zapravo, u meni jesen je i kad kažu da je proljeće, sve dok se u ljudima gasi dobrota. "Gdje su nestala sva ta svjetla iz vaših tromih tijela" - razmišljam dok posmatram usplahirene prolaznike, plašeći se da ih ne okrzne koja kap kiše.
Možda, kada bi više plesali na kiši, možda bi u njima više sunce grijalo.
Dok posmatram kako Miljacka polagano buja, kao da će opet biti ona prava rijeka, pomislim vraća se život. A onda mi pred očima prođu namršteni, turobni ljudi i u meni se ugasi žar kao da žarko sunce više nikad neće grijati. Zatvorim oči na jedan minut, pa izgubim 60 sekundi svjetlosti.
Dok palim cigaru, željno povlačeći dim, prilazi mi visok, prosječan, momak. Zamoli me za upaljač, a ja spazih oči boje kestena, kao onog iz Velike Aleje. Ali nije to bila samo boja kestena, imale su čudan sjaj, neobično poznat. Zapalih mu cigaretu, a on pita da mi se pridruži, na šta sam pristala bezmalo srama, kao da se znamo godinama.
- "Tmuran neki dan." - reče.
Da, nikakav, odgovorih, iako mi je u tom trenutku sijalo sunce i obasjavalo svaku prostoriju moje duše.
Reče mi da se zove Dženan, a ja pomislih: "Bože, daj mi da me te oči ,čudnog sjaja, gledaju isto kada čuje moje ime" .

Da, došlo vrijeme da se ljudi dijele na ime, vjeru, naciju. Pa neka dijele, ja s' tim nemam ništa, osim da me oči boje kestena zapamte po mojim plamtećim, heterokromim očima, a ne imenu.
Plašeći se reakcije, otišla sam ne rekavši ko sam, a Bog zna da sam željela da čujem svoje ime iz tih jedrih, crvenih usana.
O ne, nije bio prelijep, ali je imao taj sjaj i šmekerski stav, bio je odraz džentlmena.
Prolazili su dani od kako nisam otišla na Vilsonovo, na onu klupu, jer onaj dan..onaj dan se u meni prelomio. Prelomio se strah da ću možda biti odbijena, gledana drugačije , jer nisam ista. Tad sam odlučila da radije i ne vidim oči boje kestena nikada, nego da mi sruši nadu da je neko poseban, neko kao ja, da pamti oči, otpalu trepavicu na obrazu tik iznad bena i od vjetra raspuknutu, jedru usnu u desnom ćošku.

Pao je već i prvi snijeg. Mrzim zimu, jer na zimu sve umire, životi, snovi, nade. Samo nikad ne umre želja za nikotinom, pa se zaputih do prodavnice. Produžih korak, samo da osjetim oštar vjetar na svojim rumenim obrazima i upijem miris Miljacke zimi.
Baš kad pomislih na onu klupu u Vilsu, učini mi se poznat obris muškog lica. On je, na mojoj klupi, sjedi sam.
Nastavih dalje, nesigurno, a već kada sam bila dovoljno blizu, čuh prijekor: - "Nisi bila dugo, zar tako malo voliš Sarajevo?"
Od riječi mi se koža ježila, a od tog pogleda ledila krv u venama.
Zabuktaše mi obrazi najednom, da li je stid, ne znam.
Upitah ga za upaljač, te izmedju dva nervozna dima rekoh da se zovem Milica.
Nije djelovao iznenadjen, samo me pitao zašto krijem pogled.
Pogledom, punim sjete, preletih preko njegovih izraženih viličnih kostiju, pa shvatih da ova brbljivica prvi put nema šta da kaže.

Sjedili smo u tišini nekoliko minuta, za mene teških kao da je cijela vječnost.
Na kraju me upita da li znam priču o Bošku i Admiri. Trznuh se, kao da je gadjao tačno tamo gdje treba.
- " Niko se nije tako volio i niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče " - zapjevah onu poznatu od Zabranjenog Pušenja.
Nasmiješio se, dok sam ja upijala svaku liniju njegovih smijavica, izazvanih osmijehom bisernih zuba.
Nije tada ništa više rekao, a poslije smo se sastajali danima, u predvečerje i rastajali se, sa uvijek istom pjesmom "Boško i Admira".
Svakim danom osjećala sam sve veću bliskost, a za svaki minut ljubavi izbjegavali sam 60 sekundi mržnje.
Jedan datum je ostao da pamtim, 30. decembar. Dan kada me toplo zagrlio, ovlaš poljubio moje drhtave usne i zapjevao najteži stih " I pitaj se, kad će još jednom, na svijetu malom, bijednom, da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava.".
Sjećam se te zime i danas, u njegovom krilu, dok mi nježno prepliće vlasi moje duge, plave kose.


Autor: Milica Savić

1. 7. 2019.

ZNATE LI KO JE NADA OSTOJIĆ? Matičarka iz Zvornika koja je ‘92 POGINULA BRANEĆI bošnjačku porodicu HUDOVIĆ!



Da li znate ko je Nada Ostojić Ne? A Nada Ostojić, matičarka, iz Zvornika? Opet ne? Trebali bi da znate ko je ta heroina.

Poznati novinar i kolumnista Dragan Bursać, trgao je iz zaborava Nadu, ženu hrabrost, ženu punu ljubavi.





PREPORUČUJEMO DA PROČITATE AKO STE PROPUSTILI...

Fotografija godine stiže iz Travnika: Dvije škole pod jednim krovom rodile jedinstvenu ljubav! (FOTO)






Njegovu priču prenosimo u cjelosti:


"Nada Ostojić je matičarka. Ima 160 cm visine i srce od pet kilometara kubnih. Vjenčanje i sreća su njen posao u Zvorniku.

A sreća se iz Nade i njenih 160 cm širi kao kakav virus, pa su svi oko nje srećni.

I nije samo to. Nada je čudo. Pomaže kome stigne. Da ti ne zna lijeva, šta ti radi desna, a opet za Nadinu dobrotu su čuli svi u Zvorniku. I dalje, jer takve osobe slabo gdje ima!

I sad Nada sjedi u svojoj kući. Gleda preko stola na oca i sina iz porodice Hudović. Komšije, pretrnule od straha. Ekonomista Asim Hudović i njegov otac Taib, gledaju netremice u Nadu.

-Ne brinite se, kako bude meni, biće i vama. Ma, za komšiju i u smrt bih skočila, reče Nada!

Zvuk zonceta zapara zidove i uši . Nekoliko četnika sa "fantomkama" pokucaše Nadi na vrata.

-Ti se, Nado sklanjaj, da ne ubijemo i tebe, prodera se jedan!

-Samo preko mene mrtve, uspravi se Nada, od 160 cm visine i 5 kilometra ljubavi. Moraćete prvo mene ubiti, e da bi ubili moje komšije Hudoviće! Pa ja sam ovog mlađeg Asima vjenčala. Iza mu je otac. Bježite sa vrata! Sram vas bilo!

Čuo se zvuk repetiranja kalašnjikova. Nada je sasvim mirno stala ispred puške. Tri rafala. Jedan za oca, jedan za sina i jedan za Nadu Ostojić.

Poginula je pokušavajući da spasi porodicu Hudović. Oca i sina. Bilo je to u Zvorniku, aprila ‘92. Neispričana priča.

Tih 160 cm visine, 5 kilometra ljubavi i stotinu kilotona hrabrosti u smrt je otišlo sa komšijama.

Nada Ostojić, matičarka iz Zvornika. HEROINA! Po njoj se ništa ne zove!

A ima li nade za nas?"



30. 6. 2019.

​Fotografija godine stiže iz Travnika: Dvije škole pod jednim krovom rodile jedinstvenu ljubav! (FOTO)

Segregacijski fenomen “dvije škole pod jednim krovom” koji još uvijek postoji u Bosni i Hercegovini, iznjedrio je jednu lijepu priču, možda i najljepšu 24 godine nakon rata, o Elizabeth Elli Hrgić i Inasu Dagoji koji su prije nekoliko dana uplovili u bračne vode, prenosi N1 televizija.




Jedna od fotografija sa njihovog vjenčanja nastala je ispred školske zgrade u Travniku. Ella je pohađala Katolički školski centar “Petar Barbarić”, gdje se nastava izvodi prema hrvatskom planu i programu, dok je Inas išao u Mješovitu srednju školu “Travnik”, koja nastavu izvodi prema bosanskom planu i programu.





PREPORUČUJEMO DA PROČITATE AKO STE PROPUSTILI...

OVAKO BI SFRJ IZGLEDALA DA SE OSTVARIO TITOV PLAN Šta vi mislite o ovome?

https://balkanski--mir.blogspot.com/2019/06/ovako-bi-sfrj-izgledala-da-se-ostvario.html





“Nas dvoje. Svatko ispred svoje škole koju smo pohađali. U jednom dvorištu, podijeljenom na dva svijeta. U jednom dvorištu, kojeg oni veliki pregradiše ogradom. Ogradom za koju su nas uvjerili da su oni preko puta drugačiji, zlobniji, ništaviji. I mi kao mali smo im možda i vjerovali.

Ali što znači jedna ništavna žica, komad armature, koja u očima velikih jamči zaštitu, što znači, pored ljubavi?! Ljubavi koja ruši granice, barijere, predrasude, ponos. Ljubavi koja u onom drugom vidi čovjeka. Čovjeka sa srcem i dušom, satkanog od krvi i mesa, sa tisuću i jednom vrlinom i manom.

Čovjeka kojeg je onaj Najveći satkao od najljepših mogućih niti. Mi smo se prepoznali. Nevidljiva ruka odabrala je nas dvoje da volimo, ljubimo, opraštamo, gradimo neke bolje svjetove, imamo i učimo djecu pravim i istinski ljudskim vrijednostima”, napisala je.





“Danas sam zahvalna na svemu. Na dvije škole. Na ogradi. Na preprekama i barijerama. Jer spoznati ljubav, ljubiti i biti ljubljen, znači gasiti mržnju u sebi, opraštati, graditi mostove koje u čovjeku vide čovjeka. Nas dvoje, djeca, sa ove i one strane, naše i njihove ograde, želimo vam da pored sebe imate nekoga tko će u vama probuditi ljubav i od vas učiniti najsretniju i najljubljeniju osobu na svijetu.
Onako kako smo to nas dvoje učinili za sebe. Radujte se svakom novom danu i učite djecu da su sva ista, da nije važno jesmo li crni ili bijeli, krstimo li se ili klanjamo.

Učite djecu da budu dobri ljudi, koji onim velikim, neće vjerovati da je ograda zaštita te da i sa one druge strane rastu dobra, talentirana, duhovita i puna ljubavi djeca. Neka vam smisao života bude Ljubav”, poručili su Ella i Inas.

Priča o njihovoj ljubavi, kako nam je kazala, traje od 2014. godine – kada su se i upoznali.





(centralna.ba)

OVAKO BI SFRJ IZGLEDALA DA SE OSTVARIO TITOV PLAN Šta vi mislite o ovome?





Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska


Neki se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živjelo bezbrižnije i sigurnije, a drugi smatraju kako je Jugoslavija bila umjetna tvorevina koja je silom desetljećima pokušavala na okupu i u zajedništvu održati nespojive narode.

Međutim, tko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita.




PREPORUČUJEMO DA PROČITATE AKO STE PROPUSTILI...

ISPOVIJEST BEOGRAĐANINA O BOSANCIMA: "Znate li vi za kakve su ljude važili Bosanci? Vrijedan, dobar i uljudan narod. Pa oni su gradili Beograd..."





Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.

Povjesničarka Sabrina Ramet za Blic je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”.

Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.




Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

“Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

* da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun

* da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja

Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske.

Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.



(express.hr)

29. 6. 2019.

Čika Milivoje je bio KRALJEV VOJNIK, pa ustaša u NDH, pa u PARTIZANIMA: Njegova priča je najneverovatnija koju ste čuli!

Kada je u junu 1941. godine počela nemačka invazija na Sovjetski Savez, Boroša je poslat u Nemačku na školovanje. Rekli su im, kaže, da se hrvatski vojnici moraju odužiti Nemačkoj što im je dala državu, ali on se s time nije slagao.




O svom učestvovanju u u Drugom svetskom ratu priča toliko živopisno kao da se juče dogodio. Kako i ne bi kada je vojna priča koju je danas 97-godišnji Milivoj Boroša doživeo 40-ih godina prošlog veka dostojna najboljih i najnapetijih ratnih filmova.




PREPORUČUJEMO DA POGLEDATE AKO STE PROPUSTILI...

OVO JOŠ NIJE VIĐENO! Hrvatski RATNI VETERAN iz Splita obukao ZVEZDIN dres i to U SRED SPLITA! (FOTO)

https://balkanski--mir.blogspot.com/2019/06/ovo-jos-nije-vieno-hrvatski-ratni.html




Ako želite da čujete sve detalje, slušćete priču danima – napominje ovaj vojni pukovnik u penziji koji je bio u vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa u snagama NDH, zatim u Jugoslavenskom odredu Sovjetskog Saveza i na kraju ponovno u vojsci Jugoslavije. A sve je počelo u Kumboru u Boki kotorskoj.

Boroša se kao aviomehaničar pridružio tamošnjoj bazi hidroavijacije Kraljevine Jugoslavije samo nedelju dana pre početka II. svetskog rata. Kada je Jugoslavija kapitulirala 17. aprila 1941., nakon samo deset dana ratovanja, zapovednik je sve pozvao da se predaju italijanskim snagama.

– Bio sam najmlađi u bazi, a jedini sam se ja tome usprotivio. Ni danas mi nije jasno kako su svi samo prihvatili kapitulaciju. Rat je tek počinjao, a mi smo se već predali – kaže Milivoj Boroša i, prisećajući se detalja, dodaje kako nije mogao učiniti ništa drugo nego uništiti instrumente na hidroavionu koji je popravljao. Izbušio je tankove s benzinom kako bi avioni barem bili neispravni kada je već morao da ih preda Italjanima.

Iako je u tom trenutku mislio da je rat za njega gotov, pokazalo se da je veoma pogrešio. Njegova priča je tu tek počela, a ispričao nam ju je u Domu za starije osobe na Trešnjevci, gde danas živi. Uz njegove priče se dobije osećaj kao da su 40-e, a ne 2017. godina.





Mesto radnje je ipak isto – Zagreb. U rodni grad se Milivoj Boroša vratio nakon predaje Italijanima, a kada je došao kući, već ga je čekao poziv za vojsku. Već je, naime, počela mobilizacija za vojsku Nezavisne Države Hrvatske.

– O ustašama nisam znao puno, osim da su povezani s terorizmom. Stoga se od početka nisam slagao s njihovom politikom – govori ovaj rođeni Zagrepčanin, koji se ipak pridružio vojsci NDH. U to vreme je, ističe, jako opasno bilo ne odazvati se pozivu i postati dezerter, pa je bilo jako puno prisilnih regrutacija.

– Kad sam se pridružio avijaciji NDH i došao u vazduhoplovnu bazu u Zagreb, odmah sam video da postoje dve grupe vojnika. Jedni su podržavali novi režim, a drugi su protiv svoje volje bili u toj vojsci, poput mene – govori Boroša i otkriva kako su on i njegovi saborci koji nisu podržavali NDH među sobom koristili pozdrav “Za slom spremni“.



(espreso.rs)