Piše: Merima Druškić
Jeste li primjetili kada odete negdje iz Bosne kao da se vaša duša pročisti, kao da duboko udahnete sa olakšanjem i dišete punim plućima dok se ne vratite opet u Bosnu? Jeste li primjetili da imate osjećaj da je svuda bolje osim ovdje, da je sve tuđe ljepše i bolje, a nije…
Tamo negdje ideš i diviš se svemu, građevinama, rijekama, muzejima, crkvama, džamijama, ljudima… A svoje ne gledaš. Kada ste zadnji put prolazeći kroz Ferhadiju podigli glavu i pogledali neku od građevina? Da li ste stali ikada ispred Bezistana i okrenuli se ka Čaršiji? Vidite dio Osmanskog carstva koje je ostalo u Bosni. Tada, sa te iste tačke se okrenete za 180 stepeni i gledate Ferhadiju. Sa druge strane ostao dio Austro-Ugarske i sve to u jednoj zemlji, sa iste tačke. Zašto u Bosni mrziš sve to, a tamo negdje se diviš? Zašto je negdje drugo uvijek bolje nego ovdje? Obilaziš muzeje i diviš se historiji tamo negdje, a kada si ušao u Zemaljski muzej u Sarajevu? Veliki broj ljudi nije nikada, zato nam muzej i propada. Obilaziš džamije i crkve gdje god odeš, a u Sarajevu, u samom centru grada u radijusu od nekoliko stotina metara imaš džamiju, katoličku crkvu i pravoslavnu crkvu, a u dvije, od njih tri nisi nikada ušao u zavisnosti od toga kojoj vjerskoj skupini pripadaš.
Ne voliš svog komšiju jer je Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a tamo negdje u Beču, Minhenu, Bernu ili bilo gdje da se sretnete grlite se k’o dva brata rođena. Ne pitaš za podjele, ne pričaš o nacionalizmu, jednostavno si sretan, ali istinski osjećaj sreće ti izazove kada čuješ svoj jezik. Da, tvoj jezik. Bio on srpski, hrvatski ili bosanski, razumiješ ga. Nije ti ni važno kojim jezikom se govori, prevodilac ti ne treba da bi razumio svoga brata kojeg si sreo tamo negdje. Zašto ti onda u Bosni treba prevod? Zašto u Bosni ne možemo razumjeti jedni druge i komuniciramo sa toliko poteškoća sa onim drugim?
Zašto je ovdje Bošnjak balija, Hrvat ustaša, Srbin četnik, a tamo negdje brat? Zašto smo ljuti jedni na druge? Historija se piše, ratovi budu i prođu. Nikada ih ne treba zaboraviti, ali zašto je jedna beba koja se rodila u tom ratu kriva danas? I njih i nas boli ista rana. Ni oni, ni mi nismo željeli rat. Znate li ko je započeo rat? Oni koji su bili gladni za vlasti, željeli moć, željeli da vladaju našim životima. Tjeraju nas u torove, tjeraju nas da se mrzimo da bi oni vladali. Naši političari su na pozicijama na kojima jesu samo iz razloga što su shvatili da nas moraju natjerati da se mrzimo, da se podijelimo, tjeraju nas da slavimo datume koji su nanijeli veliku štetu i nepravdu drugom narodu, a mi da ih veličamo. Zato što nas tjeraju da uvrijedimo svoga brata nečim što ni oni ne smatraju da je ispravno, ali glad za moći ih tjera da nas razdvajaju. Zašto naša politika toliko boli?
Zašto su Hrvati u BiH veći Hrvati od onih u Hrvatskoj? Zašto su Srbi iz RS-a veći Srbi od onih u Srbiji? Jeste li otišli nekada u Beograd, jeste li vidjeli te ljude? Izgledaju isto kao mi, ponašaju se isto kao mi. Pitaju te odakle si, kažeš iz Sarajeva, on ti kaže, Sarajevo je prelijep grad, eto i mene za koji mjesec opet u posjetu. Opet u posjetu, kaže, a imaš veliki broj onih koji sa Pala nisu nikada kročili u Sarajevo brinući šta će mu se desiti kada ovdje dođe i obratno. Imaš Sarajlija koje prolazi jeza od pomisli da moraju proći kroz RS, kroz svoju zemlju zbog podjela i zbog nekolicine ljudi koji nas uvjeravaju da se ne volimo i da smo drugačiji. Pitaj obične građane u Banja Luci, u Prijedoru, u Trebinju, Livnu, Kiseljaku, Zenici, Tuzli, Mostaru, Sarajevu… Da li žele sve ovo?
Budite uvjereni da će odgovor biti isti, a to je da je dosta svima ovih podjela i netrpeljivosti koju nam nameću.
Meša Selimović je to najbolje napisao:
“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična”.
I dok se oni bore da što duže traju, dok trljaju ruke smijući se nama iza leđa, pribavljajući sebi korist na našu štetu, iako imamo moć ubijeni u pojam, mi u poslijeratnom ratu čekamo neki bolji mir, neko novo sutra i da dođe neko naše vrijeme.
(klix.ba)
Нема коментара:
Постави коментар