Bajka o ljubavi Muhameda Kopića prema Jugoslaviji prekinuta je već početkom rata u Bosni i Hercegovini. Bio je protjeran iz svog Teslića, a, kako kaže, nisu ga protjerali domaći Srbi, nego neki neznanci koje do tada nikada nije vidio. Stigao je u Njemačku, u Minhen.
Jedan mladi tesar krenuo je u proljeće krajem pedesetih godina dvadesetog vijeka na još jednu omladinsku radnu akciju. Na put od Teslića do Niša ponio je samo malu torbu i u njoj glavicu bijelog luka koju mu je majka spremila za novi pohod u životu i sreću svog sina. Već na ulazu u Glavni štab omladinskih radnih brigada u Nišu, tesar Muhamed Kopić primijetio je novine koje su nosile ime '' Mladost na Autoputu'', stavio ih u torbu sa glavicom bijelog luka. Pročitao je zatim sve tekstove u novinama i odlučio da i sam piše…
Prvi tekst Muhameda Kopića objavljen je na zapaženom mjestu u listu, a glavni urednik Vasko Ivanović, kasnije jedan od najboljih novinara nekada stare, dobre ''Politike'' pozvao je preko razglasa omladinca Muhameda Kopića da se javi u Redakciju ''Mladosti na Autoputu''. Ubrzo je postao stalni novinar; umjesto bradve, u rukama Muhameda Kopića pero je tesalo nove i lijepe tekstove. Tako je počela zanimljiva i bogata karijera novinara i pjesnika koji je u životu imao tri ljubavi: omladinske radne akcije, novinarstvo i Jugoslaviju.
Imao je tri ljubavi - omladinske radne akcije, novinarstvo i Jugoslaviju: Muhamed Kopić
U jesen se vratio u svoj Teslić i rodne Bariće. A onda je sa nekoliko objavljenih reportaža došao u Doboj, u Redakciju regionalnog lista ''Glas komuna'', ušao u sobu glavnog i odgovornog urednika Rajka Skvarice i upitao:
- Hoćete li me primiti za novinara? Ja sam Muhamed Kopić, ne znam šta se sve traži za prijem na posao, ali siguran sam da ispunjavam najvažniji uslov: znam da pišem…
U knjizi svojih memoara ''Na traci vremena'', štampanoj 1984. godine, Rajko Skvarica je taj trenutak ovako zabilježio:
- Pojavio se u redakciji štrkljast i pomalo nezgrapan mladić, poput nekog junaka Maksima Gorkog. Predstavio se kao Muhamed Kopić, tesar, učesnik omladinskih radnih akcija i na trasi vaskrsli reporter omladinske štampe. Pokazao nam objavljene reportaže i za njegov prijem to je bilo dovoljno. Odmah je upućen na teren i već prvi napisi odisali su mu svježinom rodnih Barića kod Teslića. Samo naizgled tvrd, a s dobrotom djeteta, išao je bez pogovora svuda gdje je trebalo. Prodoran i uporan, pokazao je da dobre teše i perom, kao nekad bradvom. Kasnije vidjeh: i on piše pjesme. Dobio sam i njegovu zbirku. Sad je Muhamed novinar Radio Teslića, dopisnik Radio Sarajeva, saradnik Televizije Sarajevo. Prije toga nekoliko godina radio je u listu ''Večernje novine'' u Sarajevu i dugo vremana imao stalnu rubriku sa nadnaslovom ''Ljudi''.
Povremeno je Muhamed Kopić pisao i za sarajevsko ''Oslobođenje''. Napisao je reportažu o partizanskom pilotu Ratku Jovanoviću, koji je poginuo krajem 1944. godine i kome je u blizini Teslića u znak zahvalnosti za hrabre akcije u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika postavljen neobičan spomenik - pola slomljenog avionskog krila. ''Oslobođenje'' to nije objavilo. Kopić je zatim svoju reportažu, na koju je bio ponosan, poslao ''Politici''. Reportaža je objavljena na gotovo pola strane. Istog dana, Kopić dolazi u poštu, traži formular za telegram i stotinu puta napiše hvala i zatraži da se telegram brzo pošalje u Beograd. Službenica ga je začuđeno pogledala, a Kopić je bio uporan: recite koliko treba da platim za sto riječi i telegram odmah pošaljite.
VIDEO:
Radio Teslić i Radio Sarajevo emitovali su gotovo svakog dana priloge Muhameda Kopića, stručnjaka za omladinske radne akcije, kako su ga kolege zvali. Proveo je kao novinar dvije godine na izgradnji autoputa ''Bratstvo-jedinstvo'' od Ljubljane do Skoplja. Autoput, u dužini oko hiljadu kilometara, nekoliko godina gradilo je blizu tri stotine hiljada omladinaca iz cijele Jugoslavije. To nije bio autoput kako danas izgledaju savremene saobraćajnice. Bio je to put sa dvije široke trake, postavljene betonom ili asfaltirane. U čast tog radnog podviga jugoslovenske omladine, Muhamed Kopić predložio je Radio Sarajevu sredinom osamdesetih godina dvadesetog vijeka da proputuje pješke od Ljubljane do Beograda i da svakog dana izvještava o tome i bilježi priče ljudi koji su živjeli u mjestima kroz koja je prolazio autoput. Predlog je prihvaćen i Muhamed Kopić je krenuo u avanturu…
- Tačno je da sam prepješačio oko 550 kilometara od Ljubljane do Beograda, ispričao je Muhamed Kopić u video zapisu o svom neobičnom putu novinaru Radio Teslića Emiru Lončariću. Na tom pješačenju u okolini Popovače, u blizini Zagreba, zatekla me noć, nisam tu mogao naći prenoćište. Slučajno je naišao neki autobus i poslije kraće vožnje, možda nekih osam kilometara, stigao sam do blizu Jasenovca. I tu prenoćio. Poslije su mi moji poznanici govorili da je trebalo da ostanem u Popovači gdje se liječe alkoholičari aludirajući na moju sklonost prema dobroj kapljici. Bio sam ponosan na svoje pješačenje od Ljubljane do Beograda jer smatram da je izgradnja autoputa bila veliko djelo moje zemlje Jugoslavije i predsjednika Josipa Broza Tita.
I putovanje Muhameda Kopića, čovjeka koji je imao meku i blagu dušu, može se ocijenti kao veliki podvig novinara koji je pješačeći kroz tri republike Jugoslavije – Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju želio da vidi i čuje tada jugoslovenske ljude i osjeti njihove radosti i muke. To su bila i prisjećanja na vedar život u zemlji koju je gradio i volio. U svakom izvještaju sa tog neobičnog pješačenja, slušaoci su mogli da osjete iskrena ushićenja i tople riječi o ljudima i krajevima čudesno lijepe zemlje koje više nema. Prepješačio je Jugoslaviju samo zato da bi pokazao koliko je voli.
Muhamed Kopić volio je često da zasjedne sa svojim društvom i kolegama u Tesliću, posebno u hotelu ''Kardial'' u Banji Vrućici. Desilo se jednom, kasno noću, da je počeo preglasno da recituje pjesme iz svoje zbirke ''Južno od neba'', u kojoj je bila i pjesma o glavici bijelog luka koju mu je majka spremila za daleki put od Teslića do Niša. Gosti su se pobunili i neko je pozvao miliciju. Došla su patrolna kola i odvezla Kopića njegovoj kući, na spavanje. To se ponovilo još dva-tri puta. Kopiću se dopalo da ga milicija vozi kući u sitne sate pa je jednom i sam nazvao Sekretarijat unutrašnjih poslova i rekao da onaj novinar Kopić opet pravi buku i ometa goste u ovom prestižnom hotelu. Dežurni ga je prepoznao i rekao:
- Dobro, Kopiću, ne brini, primiri se, nemamo trenutno kola jer su na terenu, za jedno sat vremena doći ćemo po tebe…
Novinar i Kopićev prijatelj, Časlav Vasiljević, nekada glavni urednik ''Glasa komuna'', rado se prisjeća burnih noći u ''Kardialu'' i u svojim bilješkama napisao je ''da se Kopić, gospodski, u kolima milicije, u sitne sate, vozio kući, a nas nekoliko njegovih prijatelja morali smo, ''pod gasom'', da pješačimo dva tri-kilometra, od Banje Vrućice do svojih kuća u Tesliću''.
Bajka o ljubavi Muhameda Kopića prema Jugoslaviji prekinuta je već početkom rata u Bosni i Hercegovini. Bio je protjeran iz svog Teslića, a, kako kaže, nisu ga protjerali domaći Srbi, nego neki neznanci koje do tada nikada nije vidio. Stigao je u Njemačku, u Minhen… Ja sam bio, daleko, na sjeveru Njemačke, u Bremenu.
Negdje u jesen 1995. godine posjetio sam svog prijatelja Mirka Jeleča u Minhenu i lutao ulicama ovog velikog grada. Na jednom uglu ugledao sam, učinilo mi se, poznato lice. Zar je i to moguće: dvojica bosanskih izbjeglica slučajno su se našli, na ulici, u milionskom gradu? Jeste, istina je: preda mnom se nalazi Muhamed Kopić!
Iznenađeni, zastali smo za trenutak, gledali se oči u oči, čuli su se samo otkucaji naših srca, onda smo zagrljeni zaplakali, srećni što smo živi i radosni zbog ovog nenadanog susreta. U našim očima zbog nestanka Jugoslavije vidjela se tuga koja nikada ne odlazi i čežnja koja nikad ne prestaje. Svratili smo u prvi restoran i popili po kiselu vodu. I dogovorili se da se opet nađemo. Ubrzo je Njemačka počela protjerivanje izbjeglica iz Bosne i Muhamed i ja uputili smo se preko okeana. Ja sam otišao na jug, na Floridu, Kopić se nastanio u gradu Jutika, u blizini Njujorka. Izgubili smo svaku vezu…
Na početku 2011. godine, u 'Politici'' sam počeo da objavljujem svoje zapise o životu i radu u inostranstvu. Poslije prvog napisa, objavljenog pod naslovom ''Upišite: bez religije'', u komentarima čitalaca javio se i Muhamed Kopić i napisao:
- Eh, radosti! Zahvaljujući ovoj rubrici saznadoh da je živ moj kolega i prijatelj Savo Petrović. Njega i njegovu porodicu od srca pozdravljam. Samo da napomenem da mi je Vasko Ivanović bio prijatelj i glavni i odgovorni urednik 1959. godine u listu ''Mladost na autoputu''.
Muhamed Kopić se često iz Amerike javljao za Radio Sarajevo i Radio Slobodna Evropa, sve do svoje smrti. Umro je u avgustu 2012, u 78. godini, u Jutiki, daleko od svog Teslića i svoje Jugoslavije. Ponekad pomislim da je moj prijatelj na put bez povratka možda ponio glavicu bijelog luka kao uspomenu na majku, omladinske radne brigade i život pun čudesnih zanosa i otmjenog duha u Titovoj Jugoslaviji.
http://www.xxzmagazin.com
Нема коментара:
Постави коментар