Sponzoruše su jedna od pojava koja danas izaziva mnogo pažnje, no čini se da postoje otkako je svijeta i vijeka. Samo su nekad bile mnogo skromnije. Na što su se palile jugoslavenske sponzoruše otkrit ćete u ovom članku s kraja '60-ih.
Rujan 1960: On ima osamnaest, dvadeset pet ili dvadeset devet godina. Učenik, student ili službenik. Sasvim je svejedno. Važno je da ima dva kotača. Dva kotača koje pokreću 125, 150 ili 250 kubika. Dva kotača koji ga nose širokim bulevarima i uzanim uličicama, asfaltnim cestama i po turskoj kaldrmi. Dva kotača i on.
Ali on nije toliko značajan. Dva kotača imaju prvenstvo. Oni su ti oko kojih se okreće sve - koji mame i privlače. Koji opčinjavaju i plijene pozornost.
Oni stvaraju vesela i pomalo rezignirana lica. Izazivaju osmijeh i zavist. Možda neki put i pakost. Zbog njih se štošta dogodi. Putevi su im različiti. I uvijek s njih donose poneku priču i pričicu. Komičnu ili tužnu, priču koju nitko nigdje ne zapiše.
Svjetla velegrada kupaju ta dva kotača. Ona ih prate gotovo svuda. Svjedoci su mnogih intimnih drama. Čuvaju te male tajne. A kada bi znale govoriti? Možda bi im zato trebalo mnogo i mnogo vremena. Jer, bezbroj konjskih repova je prošlo, nebrojeno podsuknji je lepršalo s ta dva kotača, stotine i stotine štikli s tankim potpeticama i mokasinki odvezli su u raznim pravcima.
Dva kotača i podsuknja. Razne podsuknje i dva kotača. Crvene, bijele, roze, plave podsuknje... podsuknje s čipkom, podsuknje od najlona, obične podsuknje od platna. Vidimo ih zajedno. Jedno bez drugog ne mogu.
Slika koja je tako česta. Koja je možda i u modi. Slika koja je izvana lijepa, a iznutra nekada i dosta tužna. Jer boje od kojih je napravljena, nekiput su i vrlo tamne... Jure mladići na vespama, lambretama i ostalim motorima. Odlaze na sve strane velegrada. Utrkuju se asfaltom i kockom, širokim bulevarima i uzanim krivudavim ulicama.
Obilaze automobile i trolejbuse. Tjeraju svoje pomahnitale bedevije. Do iznemoglosti. Danju i noću. Tjeraju ih da bi postali kraljevi asfalta, da bi pokazali svoju moć. Utrkuju se da bi skrenuli pažnju na sebe, da bi izazvali divljenje. Ali, ta trka ponekad i prestane. Naravno, samo za trenutak.
Kada se na vidiku pojavi podsuknja. Tada umorni đogati dobiju predah da bi ubrzo nastavili put još većom žestinom. A podsuknje vole takva putovanja. podsuknje vole lepršati pod nebom velegrada. Utrkuju se podsuknje ulicama, a kraljevi asfalta u toj trci ponosno sjede na svojim tronovima. Ponosni su jer znaju da im ponetko od onih koji koračaju pješice zavidi. Ponosni su zato što su gospodari nad ova dva kotača i (bar tako misle), nad podsuknjama koje sjede iza njih.
Samouvjereni su jer misle da je dovoljno imati samo dva kotača. I zato često ne vide kada se njihova uloga pretvori u klauna, kojem se mnogi smiju. Postoji više razloga zbog kojih podsuknja sjeda na motor. Anketu nismo pravili jer ne vjerujemo da bi to ikome pošlo za rukom.
Ali ipak, uspjeli smo doznati neke od njih koji bi, možda, mogli da sliče na nešto što je slično anketi.
Da znate samo kako ima lijepu G. S. Vespu ...
Djevojka A. A. je rekla: "Sjedam na motor samo zato što se volim voziti. Uživam u brzini, kad projurim pored onih koji me pakosno gledaju..."
"Kako se možeš zabavljati s mladićem koji nema Vespu" - rekla je učenica B. B. svojoj prijateljici: "Ja to ne bih mogla. Ne mogu ići pješke. Ne volim se gurati po trolejbusima. Ovako je divno. On svakog dana dođe pred kuću i odbaci me do škole, poslije nastave me opet sačeka. Općenito, perfektno je kad imaš motor, začas stigneš gdje hoćeš..."
"Moj mladić nije lijep" - počela je osamnaestogodišnja B. B., "ali svejedno, ja ga ipak volim... Da znate samo kako ima lijepu G. S. Vespu..."
Ukusno ili ne? Odlučite sami. Mi smatramo: Neukusno!
Djevojka D. D. nekada se vrlo često vozila motorom. Imala je dosta prijatelja koji su je vozili. Ali jedanput je pala i slomila nogu. I danas osjeća posljedice toga. Sada više ne pomišlja na jurnjave. Ne razmišlja o tome da li joj je podsuknja dobro namještena, da prebaci lijevu preko desne, ili desnu preko lijeve noge. Sada joj vjetar ne zabacuje dugu plavu kosu. Jer nema više suludih vožnji na dva kotača.
"Odnedavno imamo skuter" - ispričala nam je mlada službenica G. G. - "Kupili smo ga moj zaručnik i ja zajednički - na kredit. Pošto daleko stanujemo, motor nam je dobrodošao. Začas stignemo na posao. Nedeljom idemo na izlete, plažu. On ne voli brzine. Ali opet, svuda na vrijeme stignemo. Ovo je mnogo bolje nego kad smo išli pješke ili autobusom..."
Mnogo je priča. One otkrivaju mnoge stvari. Na jednoj strani govore o dva kotača koji su postali poza, koketerija, moda velegrada. Na drugoj, dva kotača su standard, potreba zaposlenog čovjeka, nešto što mu štedi vrijeme i pruža ugodnost poslije svakodnevnog posla.
Mnogo je više skutera koji služe u ove druge svrhe, koji predstavljaju jednu neophodnost. Ali ipak, ne treba se ljutiti ni na one kojima se mogu pridodati prvi epiteti. Jer, konačno, to nije neki veliki problem, pojava koja zabrinjava i nabire čelo.
Mladost je simpatična. Ona voli brzine, voli sebe izraziti. Samo i pored svega, na krivinama i raskrsnicama puteva, treba paliti crvena svjetla, tako će joj hod biti sigurniji.
Tekst: Sl. K. (Duga, 1960.)
(novi.ba)
Нема коментара:
Постави коментар