Mrzim sve i jednu zadimljenu kafanu u našoj zemlji, gdje pušače boli ona stvar što će i nepušači od njih dobiti rak ili srčani udar. Pritom se uvijek pozivaju na svoja 'prava da puše', te nam govore kako 'ne moramo izlaziti, ako nam se ne sviđa. Mi nepušači, dakle, ne moramo slušati svirke, piti kafe i sklapati poslove u kafanama, a oni će na sve to imati pravo.
Piše: Mirza Softić, 6uka
Dugačka je lista razloga koje bih mogao iznijeti ovdje ili bilo gdje drugdje, u raspravama da li volim ovu zemlju, odnosno zašto je (više) ne volim. Bosna i Hercegovina je zemlja za poželjeti jedino dinastijama koje su od nje napravile državu, onima koji je navodno vole, te onima koji tu ljubav ne osjete, ali koriste sve njene pogodnosti, a pogotovo onima koji su smirivali situaciju devedesetih, ali ni nakon petnaest godina, iz naše države nisu otišli.
BiH mrzim jer u njoj vlada šestorka sastavljena od najvećih autokrata i najgladnijih ljudi za koje znam. Njima nije dovoljno uzeti malo, oni uzimaju mnogo i bez prestanka, te ih apsolutno nije briga šta ko o tome misli. Jedne je prilike u Zagrebu osvanuo grafit na kojem je pisalo «Drug Tito je krao, al' je i nam' dao, sada Franjo krade, al' nam niš' ne dade». Tako je otprilike u svim našim zemljama, niko nema ni za kifle, ali je svima važno kako se ko zove.
Bosnu ne volim jer kod nas istinske vrijednosti više ne postoje. Godinama se ubjeđujem s prijateljima i onima koji to više nisu, da nije najvažnije na svijetu šta je ko, koje je vjere i ko su mu roditelji. Poznajem masu ljudi koji na spomen nekog nemuslimanskog imena uvijek upitaju «a šta je on/ona?», prije nego li saznaju da li je ta osoba umjetnik, inžinjer, poliglota, taksi vozač ili bilo šta drugo. Važnije je da si Srbin, Hrvat ili Bošnjak, nego da si čovjek, u to sam se uvjerio hiljadu puta dosad, a mi koji želimo samo da se zajebavamo jedni s drugima, i da normalno razgovaramo, pijemo, sviramo, izlazimo, družimo se, sarađujemo i poslujemo; mi smo najgori, mi smo kopilad iz mješovitih brakova, mi smo izdajnici, mi smo nerođena gamad koja idu i ližu se «s anamo onima, koji su nam toliko zla nanijeli».
Mrzim tipičnu bosansku tvrdnju da nam je Srbija tisućljetni neprijatelj, a Amerika prijatelj. Pa i ako jeste Srbija bila neprijatelj u devedesetim, zar će tako ostati zauvijek? Francuska i Njemačka danas funkcionišu sasvim normalno i žive veoma bogato, a mi ćemo valjda još jedno tisućljeće ostati neprijatelji i mrzićemo se do bola. Računaju li ti ljudi da se jednog dana moramo pomiriti, pa čak i sa Srbijom? Ako smo mogli sa Crnom Gorom i Hrvatskom, koje su takođe bile protiv nas, zašto ne možemo i sa Beogradom? Na koji način su zaraćene evropske zemlje funkcionisale nakon Drugog svjetskog rata? Čini mi se da su napravile uniju za ugalj, ugljen i čelik, koja je današnja preteča Evropske Unije, sigurno najmoćnije regionalne organizacije, i to se desilo već 1951. godine, samo šest godina nakon završetka najkrvavijeg savremenog rata. Po tome je bilo logično da mi barem 2005., pet godina nakon pada Miloševića, počnemo stvarati nekakve unije. Ipak, to se nikad nije desilo, Balkan je ostao podijeljen, jadan i bijedan. Nikad veći mrak nad Balkanom, možda čak i u istoriji, nije postojao. Ljudi se mrze više nego ikad, ne funkcioniše politika, ne funkcionišu međuljudski odnosi, nikako smo ili loše povezani, nema nas zajedno ni na jednom mogućem događaju, nego se samo krvimo i izgleda da će tako ostati još dugo, predugo...
Mrzim Bosnu jer u nju dolazi Mekki Torabi, čije seanse posjećuje milion ljudi, što istinskih idiota, što toliko očajnih, onih koji nemaju više šta izgubiti. Ove druge nemamo pravo osuđivati, ali ovi prvi bi valjda trebali na to ukazivati. Mrzim što jedne sarajevske dnevne novine, koje moja porodica čita decenijama, odbiju objaviti Dežulovićev tekst o Torabiju, kako ne bi ugrozile poslovni interes svog vlasnika, te se time svrstaju rame uz rame sa ostalim prodanim dušama i medijima. Mrzim i te prodane medije, kakvih je sve više, ali nikako se ne usuđujem osuditi ih, jer valjda ljudi imaju žene i djecu, pa si ne mogu priuštiti da budu nezavisni bez novaca. Zbog toga jedino finansijski zbrinuti novinari uspijevaju reći kakvu – takvu istinu. Nekima od njih ni to nije dovoljno, nego idu i korak dalje, pa prave plaćene intervjue, redom s Munibom Ušanovićem, Miloradom Dodikom, Slobodanom Vaskovićem, Mekkijem Torabijem, a glupe Bošnje im se dive jer su «jedini u emisiju doveli toga i toga».
Mrzim sve i jednu zadimljenu kafanu u našoj zemlji, gdje pušače boli ona stvar što će i nepušači od njih dobiti rak ili srčani udar. Pritom se uvijek pozivaju na «svoja prava da puše», te nam govore kako «ne moramo izlaziti, ako nam se ne sviđa». Mi nepušači, dakle, ne moramo slušati svirke, piti kafe i sklapati poslove u kafanama, a oni će na sve to imati pravo. Iako nisam lud za Evropskom Unijom, jer teško da će nama ovako malima donijeti šta dobro, taj će nam se zakon o pušenju, nadam se, jednog dana nametnuti, pa ćemo prodisati, kako mi koji ne želimo umrijeti od tuđeg dima, tako i jadni konobari i šankeri, koji rade za 15 KM dnevno. Takođe mrzim što u tim istim kafanama drma turbo–folk muzika do ranih jutarnjih sati, onakva ista na kakvu se prije rata plaćao porez. Otkako smo liberalizirali tržište, toliko nam je uvoznog smeća došlo, što na uho, grlo i nos, što na ostala čula, pa smo primorani slušati Ace, Cece i Jece, ili pak gledati turske, španske, meksičke, brazilske, hrvatske, srpske i sve ostale sapunice «jer narod to želi». Kao da narod zna šta želi gledati i kao da mu je pružena prilika da se izjasni šta ustvari želi na TV stanicama, a usto je on, narod, još toliko primitivan da se i ne bi znao izjasniti o svojim eventualnim željama. Dokaz za to jeste i Torabi, ali i političke partije koje upravo narod bira već dvadeset godina, pa nam je možda zato pravo izbora namjerno i dato, da bismo sami sebe zajebali što je moguće više.
Posebno mrzim samozvane intelektualce, filozofe i mislioce. Takvi obično ne vide dalje od svog nosa, nego upravo slave dedu Aliju ili njegove kompanjone Slobu i Franju, u zavisnosti kojem soju «intelektualac» pripada. U bošnjačkom slučaju, ovi veliki mozgovi obično pljuju po Andriću, iako je pitanje jesu li ga čitali, a film o dva homoseksualca usred rata, popljuju prije nego ga i pogledaju. Svi oni često dobijaju prostor u medijima, ali ih je srećom, sve manje i sve se manje čuju. Imaju još svoje privatne prćije u kojima kaljaju ovu časnu profesiju, i gdje kroje svoje hard core nacionalističke stavove, nazivajući one druge vlasima, škutorima i mnogim drugim pogrdnim imenima.
Mrzim one koji mrze dijasporu, i koji sa svojim pričama o našim ljudima van BiH, šire negativnu energiju tokom cijelog ljeta njihove posjete, ili na internetskim forumima, po novinama i drugim glasilima. Zbog toga sve manje dijaspore glasa u BiH, sve ih manje dolazi, i sve se više odriču naše zemlje. Djeca im postaju Amerikanci, Nijemci, Holanđani, Norvežani, a oni sami više i ne znaju gdje su. I pored svega toga, postali su uspješni i potpuno su neopterećeni. Nemaju PTSP kao većina nas koji smo proveli zadnje dvije decenije u BiH, i upravo im je to prednost. Zbog toga ih i ne vole, nego su ljubomorni što su ovi, radeći kao smetljari, portiri i sl. došli do pristojne zarade i što danas žive dobro u stranom okruženju, među strancima, na tuđem jeziku i ne baš bliskoj okolini, često među pederima koje Bosna tako iskreno mrzi i prezire, iako niko neće ponuditi racionalan odgovor.
A ljubomoru kod naših ljudi baš mnogo mrzim. Zašto je bitno da komšiji crkne krava, neću nikad shvatiti, i zašto se dvojica braće doživotno svađaju na sudu oko 20 cm međe, te zbog čega vas naša sredina baci na dno čim malo isplivate iznad ostalih. Kod nas uspjeh nije dopušten, nego ste najpoželjniji ako ste «neko iz mase», onaj koji vječno šuti i koji se nikome ne zamjera. Kada babo proda kravu i pošalje dijete na fakultet, lijepo mu objasni da se što manje ističe i da «sa svima bude dobar». To mi je i logično, jer će zbog konformizma na fakultetu dijete biti poslato kući ako kaže svoje mišljenje, ali nije mi logično da to postaje filozofija života; nešto što univerzalno vrijedi zauvijek; budi tih i miran, ne kači se s drugima, ne talasaj i ni za živu glavu ne reci svoje mišljenje.
Konformizam u visokoškolskim i drugim državnim institucijama je sljedeća stvar na mojoj mrskoj listi. Kod nas se zapošljava i prima na fakultet, isključivo «po babu i po stričevima», kako bi rekao akcent u istočnoj BiH i zapadnoj Srbiji. Nije toliko akcent bitan, čak je i pravilniji od onog koji govorimo u glavnom gradu, ali je nekako u zadnje vrijeme postao obilježje «onih koji se drže zajedno» i «koji dovode svoje gdje god se pojave». Da se razumijemo, u Evropi se štela drugačije zove preporuka, ali to nikad nije u tolikoj količini izraženo kao kod nas, što zbog manjka posla u Bosni, što zbog takve životne filozofije građanstva. Znam masu primjera ljudi koji su u toj Evropi odmah pronašli posao čim su stigli, dok su kod nas bezuspješno tragali i konkurisali na namještene konkurse godinama. Uvijek se radilo o obrazovanim, pametnim i vrijedim ljudima, koji su to kasnije dokazali višestruko van naših granica. Takvi se nikad neće vratiti i to su zauvijek izgubljeni ljudi.
Kad vas kojim slučajem i prime na posao, ako ste žensko i želite imati porodicu, dobićete otkaz po kratkom postupku. U evropskim institucijama koje rade kod nas, to će uraditi suptilno, pa vam jednostavno neće produžiti ugovor, dok ćete u primitivnim bosanskim privatnim firmama biti najureni kao da ste pokrali kompaniju i njenog vlasnika. I ovo se dešava svugdje, ali nigdje u tolikoj mjeri kao kod nas, te je upravo tu osnovna razlika. Bitno je napomenuti i da postoje potpuno suprotni primjeri, kao npr. kada supruga mog poznanika dobije da vodi veliki projekat u Tužilaštvu, a u isto vrijeme odlazi na trudničko bolovanje i svo vrijeme projekta će biti odsutna. Pritom će dobijati platu kao da vodi projekat, a dobila ga je dan prije početka bolovanja. Ne moram ni napominjati koliko ovaj primitivizam i konformizam mrzim.
Takođe strašno mrzim licemjerstvo u religiji. Konkretno, u Sarajevu je normalno piti alkohol, ali ako jedete svinjetinu, gledaće vas kao da ste s druge planete. Napad na reisa će doživljavati kao atak na muslimane, jer je ovaj tako rekao na nekoj od hutbi i to je isto poručio svojim kolegama efendijama da vaze, bez mogućnosti prigovora vjernika na tu istu hutbu. U Banjaluci i Trebinju će vam glavu otkinuti ako prozborite protiv Srpske pravoslavne crkve, a isto tako će se desiti ako dignete glas protiv pape, što se vidi iz primjera Vedrane Rudan, koja je ponovo dobila otkaz, zbog toga što je rekla svoje mišljenje o katoličkoj crkvi. Pored tih nekih velikih priča, na koje sigurno ne možemo utjecati, čak i male stvari su zatrovane mržnjom, i to često kroz religiju. Pošten vjernik ima problem da se snađe u toj silnoj masi prevaranata, varalica, kleptomana i ublehaša kakvi se vrte oko vjerskih zajednica. Kod nas će vas vjernici najprije zajebati, od prosječnog hodžice koji «liječi» svojim učenjima, do Amfilohija koji bi rado skrivao Karadžića, ako to već nije i radio.
Kako sam i ranije opisivao, politički sam mnogo više lijevo orijentisan nego što je to prosječan građanin BiH. Zbog toga sam u zadnje vrijeme posebno počeo da mrzim našu ljevicu, koja se «udešnjačila» najprije u Republici Srpskoj, a zatim i u Federaciji BiH. Rijetki koji su ostali dosljedni toj ideji nisu više u vrhu tih partija, nego su u njima ostali desničari koji su ekonomsko i politički više desno nego prosječna ultra – desničarska evropska struja. Toliko su otišli udesno u posljednje vrijeme, da polako, ali sigurno podsjećaju na Hitlerove socijaliste, koji su po teoriji takođe bili lijevo, dok nisu napravili arijevsku rasu, kakvoj ni sam Hitler nije pripadao, te počeli ubijati Jevreje, iako je njegova majka bila Jevrejka. Tako i u BiH, oni spomenu određenu laž na stotine, hiljade puta, pa to onda postaje politika, kako je jedne prilike nacrtao sjajni crtač grafita Banksy. Niko se ne zapita da li je možda ta k'o fol ljevičarska ideja možda ustvari laž, te šta su istinski socijalisti uradili za ovu zemlju, posebno od njenog ekonomskog stanja, dugova, lažne MMF-ove pomoći u obliku prodaje novca i drugih stvarčica od kojih zavisi ovaj naš bosanski dunjaluk.
Ti kvazi ljevičari u Bosni i Hercegovini trenutno koketiraju sa ultra – desničarskim partijama, kakve su SDS, SDA i HDZ, i od kojih je svo ovo dvadesetogodišnje sranje i počelo. Naravno, drugačije nije bilo moguće napraviti vlast, to je svakome jasno, a glasači nisu dali povjerenje nekome da se drži principa, nego da napravi boljim ono što je moguće (i to je politika). Ipak, nekako mi se čini da su odavno svi oni (i tzv. ljevičari i ove ratne struje) u velikoj ljubavi, što se može vidjeti iz raznih medija, gdje nastupaju već odavno kao najbolji prijatelji, hineći usto lažno neprijateljstvo i šireći mržnju među ljudima. Uostalom, šta treba i očekivati od vlasti kada federalni premijer ide na seansu kod Torabija, a predsjednik njegove stranke učini to isto. Gledajući na tu činjenicu, Borjana Krišto izgleda kao premija za poziciju premijera, mada je vrlo upitno kojem «iscjelitelju» ona vjeruje.
Naravno, sve ovo pišem upravo zato jer osjećam strašnu mržnju prema svim ovim pojavama. Teško je mrziti nekoga ili nešto što prije toga niste voljeli, a onog trenutka kada iz Bosne nestanu mediokriteti, «iscjelitelji», primitivni gospodarstvenici, politički beskičmenjaci, religiozni licemjeri, crveni desničari, divlji vozači kojima policija ne smije ništa, sama ta policija koja se ukaki u gaće od nekog lokalnog lole, te svi ostali zbog kojih naše majke i očevi plaču, možda ponovo počnem voljeti ovu zemlju. Voljeću je isto onako kako je u dubini duše ustvari volim, pa zato i pišem ove redove. Ne znam sebi objasniti zašto, jer «domovina je tamo gdje nam je dobro», a ne tamo gdje smo rođeni. Pogotovo je tako jer na Balkanu možete promijeniti i po pet različitih država, a da se ne maknete iz sopstvene kuće, što i govori linkovani tekst iznad. Za kraj se sjetih citata iz filma Go West... Ukratko, «ovdje treba pobiti sve muslimane, Srbe i Hrvate, pa onda naseliti neki normalan svijet», kazao je tada Šerbedžija, a Žižek bi pak rekao, «Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna», pa se to ipak neće desiti. «Spavajte mirno, rata neće biti».
(depo.ba)
Нема коментара:
Постави коментар