Bosni i Hercegovini nisu potrebni visoki i niski predstavnici. Najbolji predstavnik u Bosni i Hercegovini bila bi – istina. I to – istina svih. Istina oslobođena strasti, zavisti, mržnje, osvete. Istina je najteži, ali najdjelotvorniji lijek za ozdravljenje. I normalan život, bez visokih predstavnika, nacionalističkih i gramzivih bh. političara, poslijeratnih i novokomponovanih tajkuna i niskih pobuda! Najbolji i jedini predstavnik su mladi i obrazovani ljudi koji sve više spoznaju realnost i jeftine političke trikove koje im prodaju vlastodršci, a nameće tzv. intelektualna elita svrstana u stranačke fotelje, zarad sopstvenih interesa. Upravo sa mladima cijeli svoj životni i radni vijek proveli su i još uvijek kao seniori sa klupe prvi su u radu sa njima – dvojica bivših omladinskih rukovodilaca Mostara. Jedan je, od svojih predškolskih i prvih dana osnovne škole, skaut-izviđač, vječiti optimista i svugdje rado viđen gost – Jakiša Stančić, a drugi LOM-ovac (osnivač i pokretač „vratolomnog“ lista omladine Mostara) i tvorac najbolje generacije bosansko-hercegovačkih tenisera – Zlatko Šoše. Njihove istine i djelo su generacije odnjegovanih i vaspitanih ljudi bilo u Odredu izviđača „Mithad Haćam“, danas „Radobolji“, ili u teniskoj reprezentaciji BiH, ili možda brigadiri sa omladinskih radnih akcija, ali zasigurno bezbroj dobrih mostarskih ljudi koje su kalemili, odnjegovali i vaspitali, Jale i Zlatko.
Jakiša – izviđač
Kad pričam o Jakiši dolaze mi slike nekih davnih godina, toliko bliskih i dragih da ih vidim i kada zatvorim oči, a zaslužuju spomen i nezaborav. Sjećam se ponečeg od vremena kada se u sali na Balinovcu događalo nešto radi čega se skupljala raja iz cijelog grada da vide, da čuju, da se druže. Organizovale su se prve igranke u gradu, a svirao je VIS “Plavi dijamanti“, jedan od prvih „električnih“ sastava u gradu. Sala je uvijek bila premala, tako da bi buljuk raje ostajao vani, a muzika se čula u cijeloj mahali. Jakiša je tu, u istoj sali na Balinovcu, počeo kao pjevač i uspješan recitator šaljivih pjesmica. Usput je stalno „lupao“ po stolovima i bio presretan kad bi mogao sjesti za bubnjeve. Rođen, odrastao i stalno u Barama, u oazi zelenila, djetinjstvo i čitav život proveo je na relaciji Bakšim – Bare – Balinovac (za sebe kaže kako je on prvi BB, iako nije navijao za Dinamo). Otac voćar, zaljubljenik u prirodu i svoj posao, te okruženje, odmalena su ga opredijelili da voli prirodu, njeguje je i čuva, pa se vrlo rano, na početku drugog razreda osnovne škole pridružio Odredu izviđača „Ivo Lola Ribar“. Nastavio je u OI „Mithad Haćam“ koji je formiran 07.04.1963. godine. Jakiša je 1976. godine, prvi put postao starješina Odreda, do rata je to bio više puta, a obavljao je dužnost predsjednika Opštinskog saveza izviđača i člana izvršnih organa Saveza izviđača BiH.
Jakiša Stančić
Došao je rat sa svim svojim strahotama. Rat koji je odnio ono najdragocjenije, puno divnih i dragih ljudi. Jedni poginuli, drugi poumirali, treći se stanili na svim meridijanima ovozemaljskog dunjaluka. U tim zlim vremenima, Jakiša je pomagao ne pitajući za ime i prezime. Donosio bi konzerve, taze ubrani mladi luk ili pokoju kavadu sa svog imanja u Barama, ali najvrednija bi bila njegova topla ljudska riječ i uvijek dobar mostarski vic, makar i na svoj račun. Imao je tada običaj reći: “Ako ne možeš pomoći, nemoj bar „podapinjat“ drugom i okretati glavu od ljudi“. Jakiša i njegova raja maštali su kad će obnoviti Odred. I uspjeli su, 22.12.1994. godine održali Skupštinu, promijenili ime u Odred izviđača „Radobolja“, a Jakiša je izabran za starješinu odreda. Za razliku od danas vladajućih koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti, na obnoviteljskoj Skupštini Saveza izviđača BiH, obnovljen je rad Saveza, a Jakiša izabran za potpredsjednika. U međuvremenu je formiran i Savez izviđača Federacije BiH. Uslijedilo je mučno vrijeme konsolidacije, mukotrpnih pregovora sa Savezom izviđača RS, pa je konačno, kao prelazno rješenje formiran Savez izviđačkih organizacija BiH, kome je Jakiša bio kopredsjedatelj. No, prije toga valjalo je, zajedno sa drugim mostarskim izviđačkim organizacijama, ujediniti mostarske skaute. Upravo izviđači Mostara bili su prva organizacija u ovom gradu koja je insistirala na uspostavi jedinstvenog gradskog saveza, o čemu Jakiša kazuje: “Prva grupa djece koja je organizirano prešla Bulevar bili su izviđači koji su otišli na natjecanje kod svojih prijatelja. Sve su to ljudi koji su odgojeni u skautskom duhu i taj su skautski, odnosno izviđački duh prenijeli i u ovo vrijeme. Pitanje je koliko neko ima sluha da to razumije, da shvati, je li mu u interesu, nije mu u interesu, ali baš nas briga – mi guramo svoje“, u svom stilu poručuje Jakiša Stančić. Koliko je za sve ovo trebalo vremena, strpljenja i odricanja, najbolje zna supruga Jadranka, kći Maja (magistar ekonomskih nauka) i sin Predrag (magistar prava) koji su njegovo najveće priznanje i nagrada, isto kao i održanje u životu skautske ideje, ideje ljubavi, bratstva i jednakosti među ljudima, bez obzira na rasu, vjeru i porijeklo. A to je u ovakvom okruženju zaista teško.
Zlatko – vječiti omladinac i teniser
Kada je u poratnoj i poharanoj BiH trebalo objedinjavati silom rastavljeno, pa i Teniski savez entiteta, zasukao je rukave onako kao što je to radio kao sekretar omladine Mostara i BiH. Nije to radio kao zamrznuti nacionalistički političari iz ’92., u silu boga i po narudžbi međunarodnih. Radio je, prije svega, s djecom i teniserima, s njihovim roditeljima i trenerima. Na put iz Sarajeva za Banja Luku krenuo bi da prenoće kod domaćina i roditelja, u njihovom domu, a ne u hotelima i motelima. Družila su se djeca s djecom, neovisno iz kog grada dolaze i kako se zovu. Spavali smo kod Kozarčana, a oni kod nas u Sarajevu, trenirali i u „Boriku“ i u „Mejdanu“, a susrete završavali na šljaci ili tek izgrađenim teniskim terenima. A kao rezultat toga došlo je i do ujedinjavanja dva u jedan i tako je nastao Teniski savez BiH. Kao čelnik Teniskog saveza za sedam godina neposredno je učestvovao u organizaciji tristotinjak reprezentativnih mečeva, 110 međunarodnih turnira i drugih velikih sportskih manifestacija. Tenis mu je i danas životna i radna preokupacija.
Zlatko Šoše
U Mostaru je poodavne osamdeset i neke, zajedno sa Joškom Knezovićem (umro kao izbjeglica u Kanadi 2009. g.), pa onda sa Božom Kijcem i mnogim drugim osmislio, formirao i izdao LOM – List omladine Mostara. „LOM je pripreman u velikoj tajnosti, jer smo se bojali da neko može cijeli projekat razvaliti. Kada se pojavio prvi broj, u popodnevnim satima sav tiraž od 5.000 primjeraka bio je rasprodan. Ujutro dolazim na posao, a sekretarica Azra mi kaže – čekaju te gore. Izađem gore kod tadašnjeg predsjednika Komiteta koji me s praga dočeka pitanjem: Šta je ovo, kakav je ovo LOM? Odgovorih: To je list omladine Mostara, skraćeno. Nemoj ti meni, znam ja šta vi hoćete!“. Kasnije, u Sarajevu nastavio je s preobrazbama i u Našim Danima – omladinskim BiH listom koji je dokučio nevjerovatnih 100.000 primjeraka.
Stigle ratne i gladne devedesete, priča mi moja drugarica i profesorica Vesna: “Došao Zlatko iz Praga, zaradio nešto para i silom mi utrpa par stotina maraka, što je za mene u to vrijeme bilo pravo bogatsvo i nafaka za narednih nekoliko mjeseci“. Istovjetna priča i od zajedničkog nam kolege Seje i mnogih, mnogih drugih. Zlatko mi to, ni meni ni drugima, nikada ne bi ispričao, a evo sada ispriča potpisnik ovih redova na najčitanijem portalu, pa nek se zna. I tako sve do današnjih dana. Za njega nikada nisu postojale jedna ili dvije mostarske strane, za njega su postojale sve četiri ili ona samo treća mostarska obala na kojoj nikada i nije bilo podjela. Nikada se nije odvajao od svog Mostara i mostarske raje, ni onda kada je imao uspješnu političku karijeru, ni u ludilu devedesetih, a ni danas kada organizuje teniske susrete kadetskih i najboljih tenisera iz BiH, bez obzira dolazili oni iz višeg ili manjeg BiH entiteta ili iz bivših YU država.
Za CV moram pomenuti njegovu suprugu Azru koja je sve to „istrpila“ i dva divna sina, Adnana i Vedada, koji krstare Evropom i bave se najsavremenijim kompjuterskim tehnikama i programima.
Iz svega onog što su i kako radili nazire se i poruka: Ova država Bosna i Hercegovina može jedino opstati kao država njenih ljudi i građana, a ne kao paradržava patrijaršija, biskupija i džemata. Ne moramo se ni voljeti, ali se moramo uvažavati i tolerisati. Klupe u parkovima valjda su napravljene ne samo za penzionere da ohanu, nego i za mlade da se vole i promišljaju o budućnosti. O budućnosti u kojoj neće ginuti za izmišljene vitalne nacionalne interese, nego se zaljubljivati uz najčuvenije stihove Pere Zubca:
„U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
jedne jeseni,
ja kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava…“
(tacno.net)
Jakiša – izviđač
Kad pričam o Jakiši dolaze mi slike nekih davnih godina, toliko bliskih i dragih da ih vidim i kada zatvorim oči, a zaslužuju spomen i nezaborav. Sjećam se ponečeg od vremena kada se u sali na Balinovcu događalo nešto radi čega se skupljala raja iz cijelog grada da vide, da čuju, da se druže. Organizovale su se prve igranke u gradu, a svirao je VIS “Plavi dijamanti“, jedan od prvih „električnih“ sastava u gradu. Sala je uvijek bila premala, tako da bi buljuk raje ostajao vani, a muzika se čula u cijeloj mahali. Jakiša je tu, u istoj sali na Balinovcu, počeo kao pjevač i uspješan recitator šaljivih pjesmica. Usput je stalno „lupao“ po stolovima i bio presretan kad bi mogao sjesti za bubnjeve. Rođen, odrastao i stalno u Barama, u oazi zelenila, djetinjstvo i čitav život proveo je na relaciji Bakšim – Bare – Balinovac (za sebe kaže kako je on prvi BB, iako nije navijao za Dinamo). Otac voćar, zaljubljenik u prirodu i svoj posao, te okruženje, odmalena su ga opredijelili da voli prirodu, njeguje je i čuva, pa se vrlo rano, na početku drugog razreda osnovne škole pridružio Odredu izviđača „Ivo Lola Ribar“. Nastavio je u OI „Mithad Haćam“ koji je formiran 07.04.1963. godine. Jakiša je 1976. godine, prvi put postao starješina Odreda, do rata je to bio više puta, a obavljao je dužnost predsjednika Opštinskog saveza izviđača i člana izvršnih organa Saveza izviđača BiH.
Jakiša Stančić
Došao je rat sa svim svojim strahotama. Rat koji je odnio ono najdragocjenije, puno divnih i dragih ljudi. Jedni poginuli, drugi poumirali, treći se stanili na svim meridijanima ovozemaljskog dunjaluka. U tim zlim vremenima, Jakiša je pomagao ne pitajući za ime i prezime. Donosio bi konzerve, taze ubrani mladi luk ili pokoju kavadu sa svog imanja u Barama, ali najvrednija bi bila njegova topla ljudska riječ i uvijek dobar mostarski vic, makar i na svoj račun. Imao je tada običaj reći: “Ako ne možeš pomoći, nemoj bar „podapinjat“ drugom i okretati glavu od ljudi“. Jakiša i njegova raja maštali su kad će obnoviti Odred. I uspjeli su, 22.12.1994. godine održali Skupštinu, promijenili ime u Odred izviđača „Radobolja“, a Jakiša je izabran za starješinu odreda. Za razliku od danas vladajućih koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti, na obnoviteljskoj Skupštini Saveza izviđača BiH, obnovljen je rad Saveza, a Jakiša izabran za potpredsjednika. U međuvremenu je formiran i Savez izviđača Federacije BiH. Uslijedilo je mučno vrijeme konsolidacije, mukotrpnih pregovora sa Savezom izviđača RS, pa je konačno, kao prelazno rješenje formiran Savez izviđačkih organizacija BiH, kome je Jakiša bio kopredsjedatelj. No, prije toga valjalo je, zajedno sa drugim mostarskim izviđačkim organizacijama, ujediniti mostarske skaute. Upravo izviđači Mostara bili su prva organizacija u ovom gradu koja je insistirala na uspostavi jedinstvenog gradskog saveza, o čemu Jakiša kazuje: “Prva grupa djece koja je organizirano prešla Bulevar bili su izviđači koji su otišli na natjecanje kod svojih prijatelja. Sve su to ljudi koji su odgojeni u skautskom duhu i taj su skautski, odnosno izviđački duh prenijeli i u ovo vrijeme. Pitanje je koliko neko ima sluha da to razumije, da shvati, je li mu u interesu, nije mu u interesu, ali baš nas briga – mi guramo svoje“, u svom stilu poručuje Jakiša Stančić. Koliko je za sve ovo trebalo vremena, strpljenja i odricanja, najbolje zna supruga Jadranka, kći Maja (magistar ekonomskih nauka) i sin Predrag (magistar prava) koji su njegovo najveće priznanje i nagrada, isto kao i održanje u životu skautske ideje, ideje ljubavi, bratstva i jednakosti među ljudima, bez obzira na rasu, vjeru i porijeklo. A to je u ovakvom okruženju zaista teško.
Zlatko – vječiti omladinac i teniser
Kada je u poratnoj i poharanoj BiH trebalo objedinjavati silom rastavljeno, pa i Teniski savez entiteta, zasukao je rukave onako kao što je to radio kao sekretar omladine Mostara i BiH. Nije to radio kao zamrznuti nacionalistički političari iz ’92., u silu boga i po narudžbi međunarodnih. Radio je, prije svega, s djecom i teniserima, s njihovim roditeljima i trenerima. Na put iz Sarajeva za Banja Luku krenuo bi da prenoće kod domaćina i roditelja, u njihovom domu, a ne u hotelima i motelima. Družila su se djeca s djecom, neovisno iz kog grada dolaze i kako se zovu. Spavali smo kod Kozarčana, a oni kod nas u Sarajevu, trenirali i u „Boriku“ i u „Mejdanu“, a susrete završavali na šljaci ili tek izgrađenim teniskim terenima. A kao rezultat toga došlo je i do ujedinjavanja dva u jedan i tako je nastao Teniski savez BiH. Kao čelnik Teniskog saveza za sedam godina neposredno je učestvovao u organizaciji tristotinjak reprezentativnih mečeva, 110 međunarodnih turnira i drugih velikih sportskih manifestacija. Tenis mu je i danas životna i radna preokupacija.
Zlatko Šoše
U Mostaru je poodavne osamdeset i neke, zajedno sa Joškom Knezovićem (umro kao izbjeglica u Kanadi 2009. g.), pa onda sa Božom Kijcem i mnogim drugim osmislio, formirao i izdao LOM – List omladine Mostara. „LOM je pripreman u velikoj tajnosti, jer smo se bojali da neko može cijeli projekat razvaliti. Kada se pojavio prvi broj, u popodnevnim satima sav tiraž od 5.000 primjeraka bio je rasprodan. Ujutro dolazim na posao, a sekretarica Azra mi kaže – čekaju te gore. Izađem gore kod tadašnjeg predsjednika Komiteta koji me s praga dočeka pitanjem: Šta je ovo, kakav je ovo LOM? Odgovorih: To je list omladine Mostara, skraćeno. Nemoj ti meni, znam ja šta vi hoćete!“. Kasnije, u Sarajevu nastavio je s preobrazbama i u Našim Danima – omladinskim BiH listom koji je dokučio nevjerovatnih 100.000 primjeraka.
Stigle ratne i gladne devedesete, priča mi moja drugarica i profesorica Vesna: “Došao Zlatko iz Praga, zaradio nešto para i silom mi utrpa par stotina maraka, što je za mene u to vrijeme bilo pravo bogatsvo i nafaka za narednih nekoliko mjeseci“. Istovjetna priča i od zajedničkog nam kolege Seje i mnogih, mnogih drugih. Zlatko mi to, ni meni ni drugima, nikada ne bi ispričao, a evo sada ispriča potpisnik ovih redova na najčitanijem portalu, pa nek se zna. I tako sve do današnjih dana. Za njega nikada nisu postojale jedna ili dvije mostarske strane, za njega su postojale sve četiri ili ona samo treća mostarska obala na kojoj nikada i nije bilo podjela. Nikada se nije odvajao od svog Mostara i mostarske raje, ni onda kada je imao uspješnu političku karijeru, ni u ludilu devedesetih, a ni danas kada organizuje teniske susrete kadetskih i najboljih tenisera iz BiH, bez obzira dolazili oni iz višeg ili manjeg BiH entiteta ili iz bivših YU država.
Za CV moram pomenuti njegovu suprugu Azru koja je sve to „istrpila“ i dva divna sina, Adnana i Vedada, koji krstare Evropom i bave se najsavremenijim kompjuterskim tehnikama i programima.
Iz svega onog što su i kako radili nazire se i poruka: Ova država Bosna i Hercegovina može jedino opstati kao država njenih ljudi i građana, a ne kao paradržava patrijaršija, biskupija i džemata. Ne moramo se ni voljeti, ali se moramo uvažavati i tolerisati. Klupe u parkovima valjda su napravljene ne samo za penzionere da ohanu, nego i za mlade da se vole i promišljaju o budućnosti. O budućnosti u kojoj neće ginuti za izmišljene vitalne nacionalne interese, nego se zaljubljivati uz najčuvenije stihove Pere Zubca:
„U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
jedne jeseni,
ja kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava…“
(tacno.net)
Нема коментара:
Постави коментар