Ima diplome, certifikate, a tridesetogodišnja djevojka nikako do posla, na burzi je rada sedam godina. Želi da se usavršavala i u inozemstvu. No, umjesto ponuda za posao, na njezinu adresu stižu – odbijenice. Diplomirani ekonomista smjer: Finansije i računovodstvo, Magistar ekonomskih nauka smjer Menadžment, Certificirani računovođa, Certifikat o poznavanju rada na računaru. 5 Certifikata o poznavanju engleskog jezika, Certifikati karate kluba do crnog pojasa – na svim tim diplomama stoji njeno ime. Ni uz taj popis, nikako ne može do posla.
“Prijavila sam se na više od dvjesto različitih konkursa ”. Na molbe ili ne dobije odgovor ili dobije odbijenice. Bez navedenih razloga.
Odradila je pripravnički staž kao dijete borca uz primanje od 300 KM, bez prevoza i toplog obroka u državnoj firmi, na sajmovima predstavljala neke firme uz naknadu, volontirala 3 mjeseca u firmi za 300 KM, radila finansiski program za jednu firmu, ali, kaže, na tome se budućnost graditi ne može. “Ova situacija uistinu je teška zbog toga što si čitavo vrijeme u statusu Quo, ne možeš planirat – ni bližu a kamoli dalju budućnost”, pojašnjava.
Ostavlja to gorak okus u ustima nakon godina odricanja. “Stvarno imam što reći, imam masu ideja, projekata i mislim da bi neke stvari mogla pokrenuti, promijeniti, ali jednostavno za to nemam šansu”.
I to u zemlji koja bazira svoju ekonomiju na mnogim propustima i neuspjesima, ja sedam godina čekam na redovno zaposlenje, ne mogu čitav život raditi za 300 KM moram planirati svoj život, moram planirati brak i porodicu ali kako?
“Sve više mojih kolega koji su bili najbolji studenti, najperspektivniji u svojim strukama – odlaze i to vrlo vjerojatno bespovratno odlaze i nekako se uistinu pitam, tko će to sve sutra raditi, tko će mijenjati Bosnu na bolje, ako svi odemo?”
Želim da ostanem ali kako vredi li više da se borim, tragam i čekam ili da se i ja pokrenem u potragu za svojom boljom budućnosti, da više ne zavisim od svog oca koji je penzioner. Stidim se sama sebe a kamoli svog oca koji se odricao svog zalogaja, da bi ja završila to sve što sam završila dok ja i dalje zavisim od njega, umjesto da mu bar sad pomognem da se više zbog mene ne odriče puno toga ili da može imati bar kakav takav bolji život uz svoje primanje.
(jumagazin.info)
“Prijavila sam se na više od dvjesto različitih konkursa ”. Na molbe ili ne dobije odgovor ili dobije odbijenice. Bez navedenih razloga.
Odradila je pripravnički staž kao dijete borca uz primanje od 300 KM, bez prevoza i toplog obroka u državnoj firmi, na sajmovima predstavljala neke firme uz naknadu, volontirala 3 mjeseca u firmi za 300 KM, radila finansiski program za jednu firmu, ali, kaže, na tome se budućnost graditi ne može. “Ova situacija uistinu je teška zbog toga što si čitavo vrijeme u statusu Quo, ne možeš planirat – ni bližu a kamoli dalju budućnost”, pojašnjava.
Ostavlja to gorak okus u ustima nakon godina odricanja. “Stvarno imam što reći, imam masu ideja, projekata i mislim da bi neke stvari mogla pokrenuti, promijeniti, ali jednostavno za to nemam šansu”.
I to u zemlji koja bazira svoju ekonomiju na mnogim propustima i neuspjesima, ja sedam godina čekam na redovno zaposlenje, ne mogu čitav život raditi za 300 KM moram planirati svoj život, moram planirati brak i porodicu ali kako?
“Sve više mojih kolega koji su bili najbolji studenti, najperspektivniji u svojim strukama – odlaze i to vrlo vjerojatno bespovratno odlaze i nekako se uistinu pitam, tko će to sve sutra raditi, tko će mijenjati Bosnu na bolje, ako svi odemo?”
Želim da ostanem ali kako vredi li više da se borim, tragam i čekam ili da se i ja pokrenem u potragu za svojom boljom budućnosti, da više ne zavisim od svog oca koji je penzioner. Stidim se sama sebe a kamoli svog oca koji se odricao svog zalogaja, da bi ja završila to sve što sam završila dok ja i dalje zavisim od njega, umjesto da mu bar sad pomognem da se više zbog mene ne odriče puno toga ili da može imati bar kakav takav bolji život uz svoje primanje.
(jumagazin.info)
Нема коментара:
Постави коментар