Za razliku od sela sa lijeve strane Sane, koja su prije rata bila čisto bošnjačka, Zecovi su bili multietnički. I danas su, ali sa mnogo manje stanovnika. I Srba i Bošnjaka.
Zijad Bačić, preživio je stijeljanje jula 1992. Bio je brži od žive vatre. Od metka su mu stradali, majka, sestra, brat, šira porodica i komšije. Sjeća se dana kada su grupe od oko 20-ak civila izvođene ispred kuća.
“Sageo sam se da obujem cipelu i čuo sam automatsku pušku. I u momentu kad krećem prema njima tako su počeli pucati. Vidio sam dvojicu vojnika”, kazao je.
Bačić ih je prepoznao. Bile su to njegove komšije. Dok su jedni pucali, druge komšije – također Srbi, porodica njegovog školskog druga, sklonili su ga od vojske dok nije prebačen na sigurno.
“U mene je pucao Srbin, a Srbin me je i spasio. Svaki zločin ima ime i prezime. Ne treba osuđivati jedan narod. One koji su ubijali mi znamo. Oni i ne prolaze kroz Zecove pored naših kuća”, dodao je Bačić.
Suprug Mirsade Hopovac je, također, ubijen. Pronađen je u Tomašici. Maloljetni sin odveden je u logor. Srećom, on je živ izašao iz logora. Pustio ga je njegov nastavnik historije i geografije, na Mirsadinu molbu.
http://www.balkanplus.net/
Нема коментара:
Постави коментар