Od oktobra prošle godine traju pripreme, a sad je konačno i počelo. Sve karte su na stolu i napokon je došlo vrijeme da se pokažu zubi.
Takmičari su uhvatili zalet, teme su delegirane i ostaje nam samo da vidimo koliko će uspijeti daleko da stignu naši prvotimci. Ili bolje reći gladijatori, koje očekuje borba na život ili smrt. Jer, život bez onog što imaju sve ove godine, bez tolike moći i samozadovoljštine i nije život.
To dobro znaju oni koji su sve to iskusili, pa su izvukli svoje najveće oružje čuvano za posebne prilike. Ili "crne dane", zavisi kako se uzme.
Inače, skoro svi vinovnici ove naše storije su već neko vrijeme stisnuti u ćošak, ali ne nečijim pritiscima i činjenjima, već svojim dugogodišnjim postupcima i to ih sigurno čini nervoznim i bjesnim. Da je drugačije, ne bi u ovo nedoba naši junaci izvlačili "mačeve iz korica".
Kapetan Dragan, laktaški vožd i bošnjački princ ovaj put su odlučili preduhitriti neprijatelja i dok još ima nade, nečekajući potez svojih protivnika, zajedničkim snagama krenuti u "rat" do konačnog obračuna.
ZAJEDNO DO POBJEDE. ZAJEDNO DO VLASTI.
Sredstva se ne biraju, a nacionalizam, vjerski fanatizam i šovinizam su neizostavna vodilja na putu do zvijezda. To se valjda u BiH zna, pa stoga i zdušno prihvata.
Svi mi znamo da su do sad u BiH izborne godine bile itekako dramatiče. Sve se ostavljalo po starni, a jedina preokupacija političkih prvaka su bili izbori. Kako ubosti najviše poena, uništiti političkog neprijatelja i zauzeti što veći dio kolača u vlasti. I sve to bez da se napravi bilo kakvo dobro za državu i njene građane.
E, od prošlih lokalnih izbora došlo je do malih promjena.
Od tog oktobra, svetovni vladari svega živog i mrtvog u BiH zaključili su da više nema vremena za odmor. Nema predaha između lokalnih i opštih izbora, jer je odavno đavo odnio šalu. Od sada izborna godina nema 365 dana, već duplo, 730.
Dvije godine samo za međusobne okršaje i ukrupnjavanje glasačkog tijela koje je gladno novih sukoba. Dvije godine fašisoidnih istupa, nacionalističke propagande, novih starih čarki i prijetnji.
Da ne dužimo, dvije godine besplatnog rijalitija, sa naknadnom naplatom.
Uglavnom, sezona je počela i nema povratka.
Tako je Milorad Dodik, po prirodi najnestrpljiviji, ali i u najtežoj poziciji, zbog čega je uhvatio i najduži zamah. Postavio je pred građane Zakon o Ustavnom sudu BiH i "deportovanje" stranih sudija, vraćanje Dejtonskih nadležnosti i zaštitu Republike Srpske od unutrašnjih i sposljih udara.
Njegov sapatnik Bakir Izetbegović delegirao je Obnavljanje tužbe protiv Srbije, dok je ocjenu ustavnosti imena Republike Srpske sačuvao za sam kraj.
I na kraju, Dragan Čović preko hrvatskih europarlamentaraca je nametnuo novu federalizaciju BiH, što bi značilo stvaranje trećeg entiteta.
Iste priče, isti ljudi, isto odstojanje; Ali šta se tu može kad je i narod kojeg driblaju isti. Savitljiv i izlapio, pod pritiskom i već odavno indoktriniran, pa mu je svaka repriza kao nova epizoda.
Džaba je što sve ovo neodoljivo podsjeća na godine iza nas, na prožvakane politikanstske serije sa istim "glumcima", doduše mnogo radikalnije i konkretnije, kad o tome niko ne želi da razmišlja. Niko ne želi da bilo šta kaže.
Jednostavno, udica je bačena, a na nama je da zagrizemo.
Zašto smo i kako zaglibili u ovom eno-nacionalističkom blatu najbolje zna profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva Asim Mujkić koji tvrdi da ovakvo ponašanje političara proističe iz same prirode etno-nacionalističkog principa vlasti koji je na dijelu u cijeloj BiH.
“Riječ je o jednom poretku koji se temelji sa jedne strane na diskriminaciji, a sa druge na generiranju konflikata i sukoba. Za razliku od nekih autora koji su smatrali da je moguće takav jedan modus djelovanja pripitomiti i na neki način ga skrenuti u neku konstruktivniju fazu djelovanja, ja sam smatrao da će on nužno voditi sve radikalnijem političkom diskursu i djelovanju. To je empirisjki utvrdljivo ako analizirate sve političke i izborne platforme od 2000. pa do 2016. godine. Dakle, svaki put imate sve jaču i jaču retoriku. I svaki put je frekvencija između pojedinih prelomnih događaja koji opet generiraju mobilizaciju na nacionalnoj osnovi sve manja i manja, da bi danas došli u situaciju da je to neprekidan način djelovanja koji će ići u sve veći radikalizam”, upozorava Mujkić.
On se slaže da je svemu oveme doprinijela dijelom i generalna klima koja se u posljednjih godinu dana rodila u Evropi, misleći na uspon desnih šovinističko-nacionalističkih pokreta ili kako je to Viktor Orban sročio ‘konzervativna kontra revolucija’, koja je dodatni podsticaj liderima u ovoj maloj zemlji da još radikalnije istupe sa svojim načinom djelovanja.
“Oni se sad sa ovim ideološkim mjehurom od sapunice koji razvijaju pojačavanjem svoje ideologije sve više otuđuju od problema sa kojima se suočava njihovo stanovnuištvo. Bojim se da ćemo veoma brzo doći u situaciju kad neće biti moguć nikakav socijalni dijalog, ako već i nismo”, tvrdi Mujkić.
Kako nam je rekao za mnoge je nerazumljivo, kada na sceni imamo te destruktivne i nacionalističke snage, koje direktno utiču na konstantno pogoršanje uslova života i rade na urušavanju sistema, kako to da dobijaju stalnu podršku na izborima.
On to objašnjava na ovaj način:
“Ovdje moramo znati prirodu nacionalizma. Situacija u kojoj vi imate potpunu dominaciju nad obrazovanjem donosi vam novu generaciju koja je indoktrinirana i koja treba da stradava za nacionalne interese. Zatim, ovakvi radikalni političari su u potpunoj sprezi sa vjerskim zajednicama. Oni su uz to i najveći poslodavac. Egzistencijalno diktiraju naše živote. Budžetski iscrpljuju sve alternativne vidove djelovanja. Imaju kulturu u svojim rukama i dominiraju u medijima sa nacionalno mobilizirajućim temama. I šta vam više treba da vidite zašto ljudi podržavaju ove političare”, pojašnjava Mujkić i dodaje da su “oni napravili jedan etnički kavez unutar kojeg vi i kad bi htjeli nešto da promjenite niste sigurni da će onaj drugi da vas slijedi. I to je priroda nacionalizma koji vještom manipulacijom strahova i indoktrinacijom, uz podršku crkve, stvaraju ovakvu atmosferu. Pa nisu svi Hegeli i Marksovi da mogu kritički posmatrati šta se nad njima radi. Ipak, da bude još gore, sve ankete pokazuju da svi građani BiH ne da nemaju povjerenja u svoje lidere već ih mrze. To je takav gnjev, mržnja i to kad ispliva i izroni nek nam je Bog na pomoći. “
I pazite sad, sva ta šizofrenija koja se akumulira mora negdje da pukne. Kad će, vidjećemo.
Do tad, pod sve većim pritiskom nacionalizma mi postajemo kao zombiji koji više ne znaju ni za lijevo ni za desno. Reagujemo samo na radikalno i zato i dobijamo samo radikalno. Svaki put sve jaču dozu. Živimo igru političkih moćnika pretvorenu u hod po žiletu koji nikome neće dobro donijeti.
Za to vrijeme, dok destruktivne i nacionalističke snage u BiH udaraju sa svih strana i vrše pravu invaziju na napaćeni narod, opozicija je u potpunosti isparila. Ili možda je bolje da ih zovemo oni što su izgubili na izborima.
A mi, koji svakodnevno svjedočimo sve većoj radikalizaciji i otvorenom generisanju sukoba zarad opstanka na vlasti, skrštenih ruku čekamo novi fiks nacional-šovinističkog opijata. Jer, valjda je lakše tako živjeti, opijen serviranim vjersko-nacionalisičkim fanatizmom, nego bilo šta talasati. Ko zna gdje bi nas to odvelo.
(6yka.com)
Нема коментара:
Постави коментар