Prema kazivanju preživjelih, Budanko je spasio 14 mještana srpske nacionalnosti iz sela Čučeva kod Kistanja. - Da sam postupio drukčije, sigurno više nikada ne bih imao miran san - kazuje nam Budanko
Časnik Hrvatske vojske Tihomir Budanko, ratni zapovjednik 15. domobranske pukovnije, prema kazivanju preživjelih, spasio je 14 građana srpske nacionalnosti iz sela Čučeva kod Kistanja, koji su ostali u svojim kućama tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja.
Budanko je 20-ak vojnika iz svoje postrojbe ostavio u selu da čuvaju ono malo preostalih civila. Zbog toga je općinski vijećnik Božo Šuša iz Demokratske partije Srba odlučio, potaknut haaškim presudama hrvatskim generalima, Budanka predložiti za počasnog mještanina općine Kistanje.
- Prije godinu i pol nazvao sam Budanka i kazao kako mu seljaci iz Čučeva i danas zahvaljuju što im je spasio život. Pitao me za svakog od njih jesu li živi. I tako u razgovoru rekoh da je zaslužio biti počasni mještanin Kistanja, pa čak i da se jedna ulica po njemu zove. Ma daj, veli on, kud ćeš prije, pa još sam živ! - smijao se kao da čuje dobar vic.
“Ja sam samo radio ono što svaki profesionalni vojnik mora. Kamo sreće da sam došao koji dan prije, niti bi ona kuća bila zapaljena, niti onaj nesretnik ubijen.”
- Poslije se više nismo čuli. Ali, iz tog sam razgovora - kazao nam je Šuša, vijećnik DPS-a u Kistanjama i pokretač inicijative - zaključio da Budanko ne bi imao ništa protiv te počasti.
Stalno sam to držao u glavi i čekao pravi trenutak. Procijenio sam da je to upravo ovaj sada. Predložit ću Budanka na prvoj sjednici Općinskog vijeća Kistanja za počasnog mještanina. Uvjeren sam - kaže Šuša - da nitko neće imati ništa protiv.
Preduhitrili ‘pse rata’
- Vjerujte, nisu Kistanje ništa posebno, nikakav izuzetak, nego tek jedan od brojnih takvih primjera. Samo o njima se ne govori koliko o onim drugima crnim epizodama rata gdje je, na žalost svih nas, počinjen zločin - prvi je komentar umirovljenog brigadira HV-a Tihomira Budanka na vijest o priznanju koje mu stiže iz Kistanja.
- Nisam očekivao nikakve počasti i zahvalnosti jer moja je ljudska i vojnička zadaća bila zaštititi civile, bilo hrvatske ili srpske nacionalnosti. Da sam drukčije postupio, sigurno nikada više ne bih imao miran san - ističe Budanko.
Tako su postupili i prema zatečenim Srbima u Nos Kaliku, i gdje god je postrojba došla, od Skradina do Srba, jer nikad nitko od njih nije dobio zapovijed, pogotovo ne od generala Gotovine, ni za pljačku ni za palež, a kamoli za ubijanje civila.
- A čak i da jesmo, od nas koji smo svoju vojničku zadaću shvaćali visoko profesionalno i časno nitko to ne bi učinio - govori Budanko, naglašavajući da su zločini počeli kad je vojska nakon Oluje otišla na područje BiH.
- Nakon Oluje ostalo je ogromno oslobođeno područje bez prave kontrole i najveća je šteta počinjena kad je vojska prošla, a na teren počeli stizati nevojnici. Pitanje je kako su došli do vojnih odora i kako su prošli kontrolne punktove. Zbog njihovih nedjela danas odgovaraju hrvatski generali u Haagu, a mi časnici koji smo pošteno i profesionalno shvaćali svoje zadaće, danas smo stigmatizirani kao članovi “udruženog zločinačkog pothvata”, što boli više nego što možete zamisliti - ističe časnik Budanko.
No, Budanko ne želi nikakve zasluge pripisivati sebi, pa odmah ističe da je od 1994. kada je otišao na obuku u Hrvatsko vojno učilište, zapovjednik 15. domobranske pukovnije bio Selimir Vukšić.
- U Oluji sam se priključio postrojbi i Selimiru koji je ostao zapovjednik i drugim časnim ljudima poput Purišića, Kovilića ... Rat nije normalno stanje, treba se u tom kaosu - kaže Budanko - snaći i usprkos svemu ostati čovjek. U takvim se okolnostima svašta događa, i jasno da su civili bili u strahu za vlastiti život. Nije onda čudno što su nas doživjeli kao svoje spasitelje, jer tko zna što bi s njima bilo da su nas preduhitrili kakvi “psi rata” ...
DAVORKA BLAŽEVIĆ
(slobodnadalmacija.hr)
Нема коментара:
Постави коментар