ISPOVIJEST: Ja kao Hrvat se zabavljao sa Srpkinjom. Rodbina me razdvojila i kajem se što sam nasjeo!

Evo da kažem moje iskustvo, možda će nekom od mladjih pomoći da pravilno odluči.

Pred sam rat ja kao Hrvat zabavljao sam se sa jednom Banjalučankom, Srpkinjom iz mješovitog braka. Premda sam imao dosta uspjeha kod cura, nikad mi sa ženskim bićem nije bilo tako lijepo ko sa njom. Iskrena, lijepa, sa dušom, imala je ljubavi za podijeliti. A bila je i poštena. Nisam znao dal da je volim ili da joj se divim. I ona je bila dobro zagrijana za mene (pošto sam bio eto prilično spontan sa ženama ili se baš 'poklopilo', ne znam).

Zbog nekih okolnosti nisam ostao sa njom premda je ona to očekivala. Dosta važan razlog bio je što će reći rodbina, koja takve stvari uglavnom nije odobravala. Ista ona rodbina od koje nikad nisam imao neke koristi niti smo se nešto voljeli. Rodbina po nasljeđu. Rodbina koja ti prešutno odredi život, a često i upropasti.

Danas nakon toliko godina još uvijek mislim na nju. Sjećam se svakog detalja kada smo bili zajedno. Kada mi je teško odlutam mislima 'k nama' i odmah mi bude bolje. Znam da nisam sretan samo to prikrivam da ne pokvarim život mojoj sadašnjoj porodici. Relativno sam uspješan jer sam navikao ne posustajati u životu. No da li je moj život vrijedan življenja? Ne znam. Da li znam da sam propustio biti sretan u životu. Sigurno. Da li mislim da je potražiti sreću najvažnija stvar u životu? 100 posto

Ako mogu dati savjet onda je to: misli na svoju sreću, zaj*bi rodbinu i nacionalnost i trice i kučine. Dok sve njih zadovoljiš prošo život, a ti ostade nesretan.