3. 9. 2018.

ZABORAVLJENA ČINJENICA Znate li da su mostarski HRVATI 1941.-1943. SPASILI SRBE od ustaša?

Tijekom Travanjskoga rata u Mostaru pripadnici jugoslavenske vojske uhitili su 15. travnja 1941. fra Lea Petrovića. U zatvoru je kao zarobljenik proveo jedan dan, zlostavljan je te mu je jedva pošteđen život. 







Nakon Travanjskoga rata vladala je vjerska i nacionalna nesnošljivost između Hrvata i Srba u Mostaru. Situacija se pogoršala nakon izbijanja sovjetsko-njemačkoga rata 22. lipnja 1941., odnosno lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini. Vlasti NDH u Mostaru između 25. i 28. lipnja započinju masovna uhićenja i zlostavljanja muškaraca srpske nacionalnosti.


BONUS:

Pročitajte prilog o tome kako su dva srpska pilota ODBILI da bombardiraju VINKOVCE.

https://balkanski--mir.blogspot.com/2018/11/ovo-ne-znate-dva-srpska-pilota-90ih.html



Nakon snažnoga vala progona i likvidacija srpskoga pučanstva u Hercegovini u prvim mjesecima uspostave NDH, fra Leo se, uz ostale spomenute hercegovačke franjevce, javno usprotivio ustaškim vlastima zbog progona i ubijanja Srba. Na sastanku u Zagrebu, koji se dogodio od kraja lipnja do početka srpnja 1941., kod dr. Ante Pavelića fra Leo je izričito tražio da se Srbi u Hercegovini prestanu ubijati i progoniti i da se uvede red i zakon za sve ljude. Ta inicijativa fra Lea Petrovića i drugih franjevaca, fra Didaka Ćorića, dr. fra Mladena Barbarića, fra Viktora Nuića u Mostaru, kao i sve ostale inicijative završavale bi bez uspjeha. Hercegovačke je franjevce nakon završetka rata jugoslavenski režim optuživao da su nasilno provodili vjerske prijelaze Srba u Mostaru na katoličanstvo. Takve su optužbe komunisti, među ostalim, svaljivali na Katoličku crkvu u Hrvata na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem u vrijeme NDH.

Međutim Katolička je crkva raspravljala o pitanju vjerskih prijelaza tijekom biskupske konferencije u Zagrebu od 18. do 20. studenoga 1941. godine. Zadnji dan konferencije biskupi su uputili poglavniku dr. Anti Paveliću predstavku koja se bavi pitanjima prelazaka na katolicizam. Biskupi su u predstavnici istaknuli da se samo Crkva može baviti pitanjem prijelaza na katolicizam, da samo crkvena hijerarhija ima pravo postavljati ljude (tzv. misionare) koji će poučavati možebitne prijelaznike u vjeri, a takvi ljudi moraju biti ovisni isključivo o crkvenim institucijama. Zatim, Katolička će crkva priznati samo one prijelaze koji su se obavili po crkvenim propisima, državne institucije ne mogu poništavati prijelaze koje Crkva priznaje, episkopat izabire odbor koji će se brinuti o pridržavanju pravila pri prijelazu; u Katoličku crkvu mogu biti primljeni samo oni koji to slobodno traže, obred prijelazniku ne može odrediti država, a izabrani će odbor organizirati tečajeve za one koji propovijedaju potencijalnim prijelaznicima i njima se moraju zajamčiti sva građanska prava. Upravo je nadbiskup Stepinac najzaslužniji za tu inicijativu jer je smatrao da će broj stradalih Srba biti manji ako prijeđu na katoličanstvo. Stoga je Stepinac poticao svoje svećenstvo da udovolje onima koji su tražili prijelaz iz pravoslavlja na katoličanstvo da bi spasili život. Slijedeći Stepinčevu inicijativu, biskup fra Alojzije Mišić izdao je pismeni nalog svećenicima i redovnicima u Hercegovini da svakom pravoslavcu i Židovu, na njihovu molbu, izdaju potvrdu da su prešli na katoličanstvo, no bez obreda prevođenja. Takva inicijativa iz vrha Katoličke crkve i upute za dragovoljni prijelaz na katoličku vjeru spasile su živote mnogih Srba koji su se poslije vratili na pravoslavnu vjeru. Pripadnica NOP-a u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata Milena Šotrić-Papić kaže da su joj mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem spasili život omogućivši joj prijelaz na katoličku vjeru. Nadalje, pripadnik NOP-a u Mostaru Danilo Bilanović u iskazu kaže kako se pričalo da će biti pošteđen onaj tko prijeđe na katoličku vjeru, a ostale će smjestiti u logore.

Svjedoči da su imućniji Srbi brže prihvatili prijelaz na katoličanstvo, a sirotinja je manje prihvaćala vjerski prijelaz. “Iako smo se smatrali ateistima, zaključili smo jednoglasno da se ne treba pokrštavati, ‘iz inata’. Kasnije smo saznali da je bilo i fratara koji su svoje poznanike i prijatelje upisali da su ih pokrstili, a njima bi rekli: ‘Evo vam potvrda da biste spašavali glavu, a vi znate tko ste i što ste.’” Vodeći se uputama nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao što je vidljivo iz navedenih iskaza, hercegovački su franjevci u Mostaru omogućivali Srbima dragovoljni prijelaz na katoličku vjeru te im tako spasili živote. To potvrđuje i pismo fra Bonicija Rupčića upućeno fra Dominiku Mandiću 16. listopada 1942., u kojem fra Bonicije govoreći o stanju u provinciji kaže Dominiku da želi ostati u zemlji zbog ratnih neprilika. Među ostalim, kaže da ima u planu približiti se vodećim Srbima “kako bi spasio što se spasiti da”. Od 1942. do sredine 1943. generalni vikar fra Leo Petrović zajedno s fra Bonicijem Rupčićem i dr. Cvitanom Spuževićem formirao je Odbor za pomoć ugroženim osobama. U pismu fra Dominiku Mandiću od 16. listopada 1942. fra Bonicije kaže da je fra Leo Petrović bio posrednik i preko njega je sve išlo. Novac za rad Odbora prikupljali su od hrvatskih provincijala, a uz ostale, novac je slao fra Dominik Mandić.

U Odboru za pomoć ugroženim osobama osim navedenih Hrvata bili su mostarski Srbi Milivoj Jelačić i Đorđe Obradović. U pismu fra Dominiku od 18. siječnja 1943. fra Bonicije kaže da je poslan iznos od 269.000 kuna te uglavnom podijeljen među srpskom sirotinjom. Kaže da su potvrdu o tome potpisala samo dva srpska člana Odbora te dodaje da se potvrda mora dobro čuvati da bi potpisnici napisali detaljno izvješće. U Mostaru je 1942. vladalo pravo ratno stanje, o čemu u pismu od 29. rujna 1942. svjedoči i fra Vitomir Jeličić, koji fra Dominiku Mandiću piše da u Mostar stalno stižu izbjeglice te da ih ima više od nekoliko tisuća, a nemaju što ni pojesti ni popiti niti imaju gdje stanovati. Tih je ratnih godina u Mostaru vladala nestašica hrane, što je uzrokovalo glad. Fra Leo Petrović zaslužan je što je 1. travnja 1943. u Franjevačkom samostanu otvorena kuhinja za gradsku sirotinju i izbjeglice i sve one koje gradska kuhinja nije mogla prehraniti. Kuhinja u Franjevačkom samostanu u Mostaru mogla je dnevno primiti između 60 i 80 ljudi. Fra Bonicije Rupčić u pismu od 26. svibnja 1943. izvješćuje fra Dominika Mandića kako je utrošen novac koji je on poslao za pomoć stradalima. Fra Bonicije ističe da je prvi iznos razdijeljen samo među izbjeglim Srbima, a zadnji pristigli novčani iznos među izbjeglim Hrvatima.




Izvor: https://www.vecernji.ba/

Нема коментара:

Постави коментар