Rođen sam od oca Hrvata i majke Srpkinje. Rođen negdje u Hrvatskoj 1987. godine.
Došao je rat, 1991. navališe se rokat, moj otac ni tam ni vam, majka ne zna što će...
Dođoše ga vodit, auuuu kako heben dan to bi, morao je u hrvatsku vojsku, prisiliše ga, obuče se on, spremi sve fino, mati mu donese neke hrane, pogledao je u majku, majka sva u suzama, bespomoćna i sa rukama oko moga vrata mu je klimnula potvrdno glavom ono u smislu - "što je tu je, nema nazad a ni naprijed, idi da te ne ubiju."
Ode otac, ode ljut a istovremeno tužan ali nije se htio posebno pozdravljat, ode u Vukovar, tak su bar rekli...
Prošlo je nekoliko tjedana, dođe auto ispred doma,
Mislili smo da javljaju da je ćaća poginuo ili da je neko znao da je majka sama samnom - Srpkinja i da je neko ubije, no bio je to njegov kompanjero, sredio je da pobjegnemo odavde za Švicarsku. Mati je nikad brže u životu bila spremna, nitko nije mogao ni zamislit da ćemo jednog dana morati napustiti dom.
Pobjegli smo nekako, dok smo išli u daljini se vidi dim, dani crni nikad crnji. Blizu granice sa Slovenijom gle čuda, ćaća nas je čekao s nekim prijateljima, ušao je i skupa smo pobjegli.
Nekako je to moglo da se sredi da ti miješani brakovi kidnu iz sranja, pa smo nekako mukom i mi.
Ne mrzim nikoga nikada i nizbogćega, ali odemo u Hrvatsku - pojedini me zovu ćetnikom, odemo u Srbiju pojedini me zovu ustašom a to me tak nervira.
Uzalud objašnjavam svoju antinacionalistićku ideologiju, niko to ne jebe ni 1%, e pa kad ste tolika gamad familijo draga, za vas sam ubuduće USTAŠOĆETNIK i ako vam ikad budem trebao, prema vama ću se tako i ponašati!!!
Нема коментара:
Постави коментар