Predstavnici četiri religije u Bosni i Hercegovini ovih dana su iz Sarajeva poslali poruku mira, naglašavajući da upravo oni imaju ogromnu ulogu u oslobađanju ljudi od mržnje i nacionalizma.
I potpuno su u pravu! Jedini je problem što nikad nisu u potpunosti ispunili tu svoju ulogu. Naprotiv!
Već godinama gledamo vjerske velikodostojnike kako, ruku pod ruku sa nemoralnim političarima, truju i ono malo mozga među razjedinjenim građanima ove napaćene zemlje.
Ovi vjerski lideri i slični njima su u saradnji sa nacionalističkim politikama najviše krivi što je BiH ostala u okovima srednjeg vijeka i što još uvijek njeni žitelji ne znaju i ne smiju da odvajaju vjersko od nacionalnog, religiju od nacije.
Nije čak ni potrebno da posmatramo vjerske zajednice u BiH sa teorijsko-teološkog ili istorijsko-sociološkog stajališta da bi zaključili kako su baš oni crkvenjaci, koji svakih nekoliko godina pričaju o potrebi za oslobađanjem od mrženje i nacionalizma, usadili iste ove pojmove u glave građana BiH. Ili kako nas je upravo njihovo savezništvo sa nacionalističkim politikama koje su sijale zlo, i to još uvijek rade, dovelo do erupcije mržnje i želje za jednonacionalnim prostorima.
Uglavnom, da se vratimo povodu za ovaj tekst i, kako su to prikazali vjerski poglavari, istorijskom momentu za BiH.
Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, reisu-l-ulema Islamske zajednice Husein ef. Kavazović, episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije i predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci, uputili su poruku mira, naglašavajući da svaka vjera treba slijediti zapovijest prema kojoj čovjek mora biti zaštićen, s osiguranim dostojanstvom.
Takođe, oni su naglasili da praštanje, pomirenje i izgradnja mira moraju biti u fokusu svakog vjerskog predstavnika.
A koliko je iko od ovih ljudi učinio da bi floskula o izgradnji mira prešla u realnost?
"Ljudi su umorni od negativnih poruka i želimo da iz vjere koju propovijedamo i svjedočimo, pošaljemo poruku mira. Ovo je jedan od načina da se nađemo zajedno i da govorimo kako mi možemo doprinijeti očuvanju mira. To ne znači da ćemo okrenuti svijet, ali i slap bi bio siromašan da nije mnoštva kapi", rekao je ovom prilikom nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.
Lijepe riječi, ali jedini je problem što se kardinal Puljić rijetko kad sjeti ubaciti poneku kap u taj vodopad, koji bi u BiH mogao uskoro presušiti. Ne bi se Puljić nikad odvažio pa osudio služenje molitvi za razne zločince u katoličkoj crkvi, ali zato je najglasniji kada treba propovijedati stavove HDZ-a BiH i Dragana Čovića, te tražiti treći entitet. Nikad Puljić nije našao za shodno da osudi one koji u katoličkoj crkvi otvoreno podržavaju ustašku ideologiju, ali je prvi kada je potrebno upirati prstom u druge.
Njegov kolega Episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije je, u poruci vjerskih lidera, naglasio da su oni dali odgovor na situaciju u svijetu u kojoj je sve manje mjesta za drugog i drugačijeg.
Ironično, ako znamo da je Grigorije jedan od najvećih vjerskih pokrovitelja politike protjerivanja i ignorisanja drugih i drugačijih koju vodi aktuelna vlast u RS.
Grigorije, kad ne šalje poruke mira, stoji mirno uz predsjednika RS Milorada Dodika, klimajući na sve njegove izlive nacionalizma i šovinizma. Pognute glave mirno odobrava ratnohuškačke poruke, a nerijetko i otvoreno zastupa stavove režima u RS. Bespogovorno podržava Grigorije i sumanute riječi svog vrhovnog poglavara Irineja o Republici Srpskoj kao Božijem djelu. Nije mu ni strano da umjesto poruka mira šalje političke poruke vjernicima, od kojih traži podršku Dodikovoj vlasti. Istoj onoj koja je u posljednjih 10 godina jedan od najvećih generatora mržnje u BiH.
A tek veliki mirotvorac Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. On poručuje da se moramo boriti za mir i za razumijevanje među ljudima i svi moramo raditi na tome da predrasude, koliko je moguće, uklonimo.
Ipak, šta je tačno on sam učinio da mir i razumijevanje dođu među ljude?
Koliko su dvolične i njegove izjave o miru, najbolje oslikavaju riječi koje je izrekao vjernicima pred prošle izbore.
"Nećemo halaliti nikome ko bude mogao, a ne bude htio. Nećemo nikome halaliti. Svako ko može dati svoj glas, svako ko se može registrirati, svako ko može dozvoliti da 'vlah' ne vlada u Srebrenici. Bit ću potpuno otvoren, da 'vlah' ne vlada u Srebrenici. Nek' mu je haram ako to ne učini, nek' mu je haram. Mi to moramo zaštititi, moramo to čuvati. To je naše i to ne možemo ostaviti".
I čemu na kraju da vjeruje zavedeni narod? Lažnim porukama sa organizovanih skupova ili svakodnevnim postupcima vjerskih lidera?
Bili smo mi i prije svjedoci sastanaka vjerskih lidera u BiH. I tada su oni iznosili zajedničke poruke mira i blagostanja, a onda se vraćali na stare političko-nacionalističe staze. I zašto bi ovaj put bilo drugačije, kad ovi ljudi ne žele da odvoje vjeru i državu, ne žele da se odreknu oprobanih alata za držanje mase pod svojom kontrolom, ne žele da se odreknu moći koju im daju političari za poslušnost i podršku.
Ne žele, jer bi za iskreno pomirenje prvo oni morali da priznaju i svoje grijehe, a njih je izgleda mnogo. I dok god je tako, mogu oni svaki dan slati poruke mira i suživota, ali džaba im. Narod vidi ono što oni stvarno žele da se vidi, a to sigurno nije pomirenje.
Psiholog Srđan Puhalo tvrdi da ne postoji iskrena želja među vjerskim predstavnicima da se radi na pomirenju i zasutavljanju sijanja mržnje u BiH, iako njihovi poglavari žele da se predstave u drugačijem svijetlu.
"Koliko god je crkva ustrojena vojnički i hijerarhijski, ja ne vidim tu spremnost crkve kao institucije za suočavanje sa prošlošću i pomirenje. I onda imamo situaciju da jedni pričaju jedno, drugi drugo, treći treće. A to je i najefektniji način za zbunjivanje javnosti. Šta to znači? Mi imamo s jedne strane patrijarha SPC koji kaže da je Republika Srpska božje djelo. Sa druge strane, imamo te sastanke na koje dolaze neki drugi ljudi koji pričaju o praštanju, pomirenju i miru. Pa onda, i pored toga, ti koji su zaduženi za promovisanje mira istovremeno rade u službi onih političara koji opstaju na bazi sijanja mržnje i raspirivanja nacionalnih strasti. I ja tu ne vidim neki principijelni stav crkve, već samo da pod alibijem 'mi smo uvijek uz narod' idu linijom manjeg otpora i priklanjaju se onom što je dominantno u određenom trenutku. Tako je i kod katolika i muslimana. Ista pravila u BiH važe za sve tri najveće vjerske zajednice", naglasio je Puhalo.
Prema njegovim riječima, mi smo stalni svjedoci slanja poruka pomirenja, suživota i praštanja, uz ignorisanje tuđih žrtava, stvaranje lažne istine i potiskivanje zla koje smo činili prema drugima.
"Ovdje svi pričaju o pomirenju i oprostu, a niko se ne bavi žrtvama koje su nastale u ime njihovog naroda i ja tu ne vidim iskrenost i stvarnu želju da se tu nešto suštinski promjeni. Vjerske zajednice se samo bave svojim narodom i, nazivajući se pastirima svog naroda, objašnjavaju nam da su svi pred Bogom isti, zbog čega se oni moraju jednako ponašati i prema žrtvi i prema zločincu. Jedini problem je što za vjerske poglavare nisu sve žrtve iste, a bogami ni zločinci. To je paradoks sve tri vjerske zajednice u BiH. Naravno, ima pojedinaca koji popravljaju tu sliku, ali zbog toga ispaštaju i sami. Evo skoro smo imali obilježavanje masakra nad nedužnim civilima u Drkuliću koji su počinile utsaše. Da li je bio neki katolički predstavnik da pokaže da je vrijeme da se osude ti zločini? Nije! U realnosti, oni ne žele da pokvare svoju sliku kod vjernika i preuzmu odgovornost za prenošenje istine o zločinima, pravdi, pokajanju, praštanju. Ove koferencije sa kojih se tu i tamo pošalje neka poruka mira su neprimijetne, a ono što dolazi do naroda su poruke poput onih Kavazovića o Vlasima, patrijarha Irineja o RS ili kardinala Puljića o hrvatskoj ugroženosti. Zato, opet ponavljam, tu nema želje da se ide ka praštanju, već se kod nas dešava samo promjena politike u vjerskim zajednicama na osnovu toga kako vjetar duva u njihovom okruženju", zaključuje Puhalo.
O tome koliko su crkvenjaci u BiH, ali i oni iz regiona, nanijeli štete ovdašnjem stanovništvu u posljednje dvije i po decenije suvišno je i govoriti. Zbog njihove podrške nacionalističkim politikama i izostanka osude korištenja vjere u sopstvenim redovima radi propagiranja i širenja mržnje, ovakvi sporadični sastanci i neiskrene poruke izgledaju kao nevoljko odrađivanje posla. Što na kraju i jesu!
(6yka.com)
Нема коментара:
Постави коментар