Ulazi u razred i pita ko je odabrao prvu temu za rad. Pismeni zadatak u drugom razredu srednje Tehničke škole u Banjaluci, srpski jezik i književnost. Razred u koji je ušao nema djevojčica.
“Ljubav je lijepa, samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da”, piše na tabli. Njegova ljubav prema profesiji koju je odabrao postala je najljepša tek sa prilikom da dokaže koliko može i šta je u stanju da radi, bez obzira na štake kojima se služi u kretanju.
Slobodan Marković, izuzetni student Filološkog fakulteta u Banjaluci, prvi je profesor u srednjoj školi koji ima invaliditet. I jedan od rijetkih koji je inkluziju prošao sa svih njenih početaka i krajeva, aspekata i uloga.
“Uglavnom se vozim taksijem i stignem do škole. A u poziciju radnika ove škole dospio sam tako što sam se školovao za ovo. Kad sam krenuo u potragu za poslom, našao sam ga gotovo odmah”, kaže Marković.
Odrađuje pripravnički staž sa pola norme, iako, kaže, nije očekivao da će mu biti išta drugačije nego bilo kojem drugom mladom čovjeku koji završi fakultet u ovoj državi. Ipak, sreća mu se osmijehnula i dobio je priliku da znanja stečena na fakultetu prenese na neke nove klince.
Uprava škole jednoglasna – oduševio je i komisiju pred kojom je imao intervju, kolege i učenike.
“Moj prvi utisak o Slobodanu bio je da je u pitanju izuzetno rijetna ljudska milost i toplina. Ganuo me rečenicom 'na ovaj način ću pomoći svojim roditeljima i doprinijeti kućnom budžetu'. Lijepo se snašao u radu, a koliko vidim i on je zadovoljan”, ističe direktorica škole Kristina Mrđa.
Utisak dijele i učenici. Kada hoda po razredu, učenici ga pitaju treba li šta pomoći. Kako škola nema arhitektonski riješen pristup koji bi Slobodanu olakšao kretanje, predsjednici odjeljenskih zajednica idu na viši sprat po dnevnike i materijale za rad, a Slobodan radi u prizemlju škole. Zloupotreba nema, učenje odgovornosti dobilo je novu dimenziju.
“Mislio sam da će biti urnebes u učionici, da niko neće slušati, ali profesor nam je autoritet. Imali smo profesoricu koja je većinom pričala, a mi slušali, ali kod profesora nije tako. Pita nas sve šta ko misli o nečemu što radimo i na kraju iznese svoj stav”, kaže Strahinja, učenik drugog razreda.
Kroz žamor nakon predaje pismenih radova, uključuje se i Igor.
“Trebalo bi biti više profesora koji imaju invaliditet. Drugačije je, pomagao bih i drugovima u razredu koji imaju poteškoće. Treba da se ophodimo prema njima kao da su sasvim isti kao mi”, dodaje.
Pristup nastavi i obrazovnom procesu koji koristi daje rezultate.
“Postavio sam se s jedne strane kao stariji brat, a sa druge strane – moj predmet je takav da se lično i profesionalno dosta preklapaju, jer kroz dijalog, komunikaciju i rad postižemo sve ono što zacrtam kao cilj nastave”, ističe.
Od početka je, reći će, otvorio karte po pitanju invaliditeta.
“Rekao sam im da me mogu pitati sve što ih zanima, bez ustručavanja. Ima tu straha ili obzira, pa su pitanja bila sporadična, ali moja je želja da nauče šta znači biti drugačiji iz primjera – jer njihov život tek počinje. Ako izvuku iz onoga što vide pouku da se radom i trudom može dosta postići, uspio sam. To što sam osoba sa invaliditetom mi olakšava pristup, jer ih želim naučiti da budu otvoreni i da stvari prihvataju onakvima kakve one jesu”, objašnjava.
Priznaće, ni početak rada u struci nije jednostavan.
“Ovo je moj prvi dodir sa poslom, i bilo je samo pitanje kako ću se postaviti. Mislim da je stvar samo da sebe ne posmatraš kao manje vrijednog, a da si istovremeno svjestan svojih mogućnosti, i za postizanje maksimuma i u smislu ograničenja, jer onda ljudi nemaju ni osnov, ni razlog da te posmatraju drugačije. Naravno, nije to bilo lako ispočetka, ali smo se sad svi ukupno navikli”, kaže Slobodan.
Posao koji radi donosi mu satisfakciju, jer se za ono što radi školovao, ali i materijalnu sigurnost.
“Dokazao sam sebi da mogu. Prvo sebi, jer sam ciljeve koje sam dosad postavljao ispunio”, naglašava.
Škola u kojoj radi ne ostvaruje olakšice i stimulanse za poslodavce predviđene Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, koji je na snazi od 2012. godine. U takve olakšice spadaju poreske olakšice, novčani stimulans i stimulans utvrđen posebnim ugovorom o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, a koji se odnosi na prilagođavanje radnog mjesta i povrata sredstava uplaćenih po osnovu poreza i doprinosa. Kako nijedna srednja škola u Banjaluci nije imala zaposlenog koji ima invaliditet, sami traže rješenje.
“Škola ne posjeduje imovinu, jer se kao vlasnik vodi Grad Banja Luka, niti ima svoj račun, jer se sa jedinstvenog računa isplaćuju plate radnicima, putem Ministarstva prosvjete i kulture, pa ostaje nejasno na koji će način poslodavac u ovom slučaju ostvariti pravo predviđeno zakonom i kako od te olakšice može imati korist”, objašnjava sekretarka škole Jelena Vidačić.
I sa i bez olakšica, Slobodan je otvorio novo poglavlje u zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ne robujući predrasudama kako jedan profesor treba da stoji, kreće se i radi pred tablom, prevazišao je postavljene prepreke.
“Prednost je bila što sam kao osoba sa invaliditetom dobio priliku da se školujem, obučim, radim i ostvarim kao i svi drugi. Prepreke – nedostatak perspektive, finansija i slično – zajedničke su nam svima. Ako gledamo na sve kao na mogućnost, mnogo je lakše da postignemo stvari, čak lakše i od osoba bez invaliditeta”, zaključuje Slobodan.
Kaže, u ovom se poslu vidi čitav radni vijek, do penzije.
(6yka.com)
Нема коментара:
Постави коментар