Nezira Sulejmanović (62) iz sela Đogazi kod Srebrenice izgubila je u ratu, a i nakon njega, kompletnu porodicu. Smogla je snage da se vrati na svoje ognjište i sada se sama probija kroz život. Uz pomoć donacije, obnovljena joj je kuća. Dane provodi u radu, ali joj pogled uvijek pada na Memorijalni centar Potočari gdje su ukopani njeni najdraži.
Teški dani za nju su počeli i prije izbijanja ratnih dejstava.
"Imala sam prije rata sretnu porodicu. Bilo nas je šestoro, četvoro djece, muž i ja. Kćerka mi je poginula prije rata još '89. godine u saobraćajnoj nesreći. Imala je 18 godina. Sve je krenulo od te tragedije pa se, na žalost, završilo tako da sam u ratu izgubila sve koje sam imala. Al' imam optimizma, imam snage, pa sam se vratila u svoju Srebrenicu, jer nema ljepšeg mjesta od Srebrenice", priča Nezira Sulejmanović.
Njezin muž bio je na radu u Libiji, a ona sa djecom na prvoj liniji na kojoj su, tokom pada Srebrenice, ubijeni. Kada se vratio, njegovo srce nije izdržalo tu.
"On se iz Libije vratio 1997. godine i živu djecu nije zatekao. Teško se razbolio kada je čuo da su nam prvog sina našli u Šapcu. Zanijemio je i od tuge umro 2004. godine", priča ona.
Zajedno sa majkama Srebrenice, Nezira je istinski borac za istinu i pravdu.
"Apelovala bih na sve, ko god je nekoga ubio ili učestvovao u genocidu, da odgovara, pa da je i moj sin, moj brat. Nije bitno koje je vjere, treba uhapsiti krivce. Dva, tri ili pet, deset ljudi smeta, a na hiljade ljudi onda ispašta", poručuje Nezira Sulejmanović.
Prije desetak godina vratila se na svoje ognjište, ali na početku je bilo izuzetno teško.
"Kako je bilo teško te tri godine. Bez struje, bez vode, prokišnjavalo je, sa zmijama sam živjela u memu, pod pločom. Nisam imala ni vrata, ni prozora", prisjeća se.
Ipak, uz pomoć dobrih ljudi, Neziri je sagrađen dom. Nju je lično 2009. godine posjetio Antonio Guterres, visoki dužnosnik UN-a za izbjeglice, a sada novoizabrani generalni sekretar Ujedinjenih nacija. Nakon njegove posjete i izvještavanja novinara, Neziri je obnovljena kuća.
Ova žena bori se sama kroz život.
"Radim sve, muške i ženske poslove. Drva sama pripremim, iscjepam, složim. Nikoga ne plaćam za te poslove", ističe ona.
Za Srebrenicu kaže da nije ni srpska a ni muslimanska, već svih Srebreničana. Ona ne gubi nadu. Vjeruje u bolju budućnost sa ljudima druge vjere, te moli da žrtve genocida niko ne uznemirava.
"Zamolila bih sve da ne diraju žrtve. Spuštene su kosti u zemlju, neko dvije, a neko tri kosti. Momerijalni centar nek' nam niko ne dira, jer nam je to bolna tačka", iskreno će Nezira Sulejmanović.
(slobodnaevropa.org)
Нема коментара:
Постави коментар