BANJALUKA - Mlađen Dujaković, ugledni građanin Siska srpske nacionalnosti, u ispovijesti za "Nezavisne" o posljednjih nekoliko dana ratnog avgusta 1991. godine naglašava da mu je život bio više puta direktno ugrožen, ali da se spasio zahvaljujući prijateljima Hrvatima i vlastitoj snalažljivosti. Danas ovaj čovjek živi u Banjaluci. Za "Nezavisne" je pristao da govori o vlastitom iskustvu. Rekao je da su u to vrijeme mahom nestajali ugledni domaćini i viđeniji Srbi iz Siska uglavnom noću, a većina ih se nikad nije vratila svojim porodicama. "Samo od mojih prvih komšija nestao je Simo Zlokapa, nestao je Pavić, zapaljena je kuća Boška Jakšića i Đoke Đurića. Kolega vozač Vlado Božić izvučen je iz autobusa. Maltretiran je i tučen, to sam vidio jer sam se našao na punktu, a kasnije nisam čuo ništa za njega", priča Dujaković. Rekao je i da je nestao ugledni doktor Kostić, zatim Kukavica, koji je imao manji šoping centar, i mnogi drugi. Razlog što se i sam našao na nišanu Brodarca, ratnog načelnika policije u Sisku, i Milankovića, ratnog komandanta Specijalne policije hrvatskog MUP-a u Sisku, osim što je Srbin, je što se kao vozač cisterne za gorivo sasvim slučajno našao kao svjedok jednog događaja. Šefovi su ga krajem avgusta poslali na istovar goriva u Fabrici hemijskih proizvoda Radonja, za koju je i radio. "Moja komšinica E.Z. je bila poslovođa koja me uputila na istovar. Vidio sam da je iza zida bila vojska i dva minobacača iz kojih su ispaljivali mine", ispričao je Dujaković. Ono što on tada nije znao je da su to hrvatski vojnici ispaljivali granate na Rafineriju Sisak kako bi kasnije za to optužili JNA. Na izlazu iz Radonje ga je legitimisala policija i shvatila da je kao Srbin "nezgodan" svjedok. Od tada, kaže, Milanković je počeo da ga traži da bi ga likvidirao. Od komšije uglednog Hrvata saznao je da je na "crnom spisku" sedmi po redu za likvidaciju. Nekoliko dana nakon toga imao je prvi "bliski susret" s Milankovićem u jednoj kafani. "Pričao sam sa šankerom M.M. kada je Milanković ušao, okrenuo se i pitao nekog čovjeka nešto u smislu 'je li to taj' dok je gledao u mene. Uzeo mi je kutiju cigara i rekao da treba za vojsku. Ja sam mu dao te cigarete i još jednu kutiju koju sam imao u džepu i on je otišao", rekao je Dujaković i shvatio da je to samo bio povod da ga Milanković dobro osmotri. Od tada nije smio da spava u kući. Policiju je izbjegavao na sljedeći način. Obično bi parkirao kamion na pogodnoj lokaciji, a onda bi uzeo vreću za spavanje i postavio je tridesetak metara od kamiona. "Oni bi dolazili do kamiona, i ja ih čujem kako otvaraju vrata kabine i traže me, i onda odlaze", priča Dujaković. Tako je "životario" nekoliko dana, a kući bi odlazio samo danju, i brzo bi se opet udaljavao. Svraćao je nekoliko puta i u lokalne kafane. "Svaki put kada bih ušao u kafanu moji prijatelji Hrvati bi se hvatali za glavu i pitali - Mlađene, pa ti si još tu, znaš li da te traže", priča on. Konačno je shvatio da se ne smije zadržavati u Sisku kada mu je, kako tvrdi, Milanković sa svojim ljudima 26. avgusta podmetnuo bombu u kanti za smeće koja je oštetila njegovu kuću i ugostiteljski objekat s prodavnicom. Tačno 27. avgusta uveče je sjedio u kući jer je htio spremiti večeru da bi poslije otišao do kamiona i na spavanje pored vozila. Čuo je automobilski motor i kroz zavjesu vidio kombi i auto. Izašlo je desetak ljudi i krenulo prema vratima. "Ja sam shvatio da mi je život u opasnosti i brzo sam odlučivao šta uraditi. Otišao sam na sprat kuće i prešao na pomoćni objekt u kojem su bili moj kafić i prodavnica. Oni su se već raspoređivali oko kuće i čuo sam njihov šapat. Došunjao sam se tiho na haustor a sa njega sam se uspio popeti na objekat susjedne kuće komšije Srbina. Komšija me primijetio sa sprata kuće. On me zvao da siđem u dvorište da mi otvori vrata. Popeo sam se kod njih i tu bio petnaestak minuta", priča Dujaković. Shvatio je da svojim ostankom ugrožava i te komšije, pa je odlučio da pobjegne iz Siska. Prespavao je u vreći za spavanje. Sutradan ga je prijatelj, ugledni Hrvat, proveo kroz policijske punktove i uputio izvan Siska. Krenuo je ka Novskoj, ali su ga tu gardisti vratili na autoput. U Okučanima nije mogao preći u BiH, jer je most na Strugu bio srušen. Odlučio je da produži ka Slavonskom Brodu, a tu je bukvalno autom projurio kroz liniju fronta. Pucalo se oko njega a jedna detonacija je bila nedaleko od njegovog automobila. Nekako se probio do Slavonskog Broda gdje je pokušao da pređe u BiH. Tu je sreo prijatelja koji je radio na benziskoj pumpi. Kaže da je okolo bilo još Srba koji su bježali u BiH. Naišlo je policijsko vozilo i legitimisali su ljude, a nekima su uzeli dokumente i poslali u policijsku stanicu. I Dujakovića su poslali u tu stanicu, ali je zahvaljujući intervenciji prijatelja pumpaša uspio izdejstvovati da mu vrate dokumente. "U policiji me inspektor pitao kuda idem. Rekao sam da idem u Teslić po djecu jer 9. septembra počinje škola. Pitao me kako nemam propusnicu. Ja sam mu slagao da imam propusnicu Rafinerije, i zamolio da odem do auta da mu je donesem", priča Dujaković. Prema njegovim riječima, to je bio jedan od prelomnih momenata u njegovom životu. "Sjeo sam u auto i razmišljao šta da uradim i odlučio sam da pobjegnem. Nikakve intervencije nije bilo i izašao sam iz Hrvatske i nikad se nisam vratio tamo", priča Dujaković.
http://www.nezavisne.com
Нема коментара:
Постави коментар